Hrvatica koja godinama živi u Njemačkoj podijelila je emotivnu ispovijest o tome kako joj je stabilan život u inostranstvu donio sigurnost, ali ju je istovremeno udaljio od porodice, prijatelja i rodnog kraja.

U objavi navodi da sjedi u svom urednom stanu u Štutgartu, okružena svim onim što je godinama stvarala, ali da ju je vijest o smrti stare komšinice iz rodnog mjesta potpuno slomila. Ta žena je, kako piše, bila dio njenog djetinjstva, neko ko ju je čuvao, dočekivao i pratio tokom odrastanja. Ipak, nije stigla ni da se oprosti ni da joj zahvali, jer je uvek žurila nazad u Njemačku – poslu, obavezama i boljoj budućnosti”.

“Sad shvatam jednu gorku istinu”

Autorka poruke opisuje da joj je Njemačka pružila red, posao i finansijsku stabilnost, ali da joj je istovremeno oduzela vrijeme sa ljudima koje voli. Roditelji su joj sve stariji, rastanci nakon svakog dolaska sve teži, a svaki odlazak iz domovine prati isti strah – da li će se svi ponovo vidjeti.

– Sjedim u svom besprijekorno sređenom stanu u Štutgartu. Gledam te skupe zavjese, namještaj o kom sam godinama maštala dok sam sjedila u staroj kuhinji u rodnom selu, i shvatam jednu gorku istinu. Njemačka mi je dala sve što sam tražila, ali mi je uzela ono što nikada neću moći da vratim – vrijeme sa ljudima koje volim.

To je ta prokleta cijena života u tuđini. Gradiš kuću u kojoj niko ne živi. Kupuješ poklone roditeljima koji sa svakim tvojim dolaskom postaju sve stariji, tiši i krhkiji. Svaki put kada se opraštamo na kapiji, vidim u majčinim očima onaj strah – da li će me vidjeti sljedećeg ljeta ili će ovaj zagrljaj biti posljednji koji ćemo pamtiti.

Ovdje sam „uspješna“. Moja djeca govore savršen njemački, imamo dva automobila, idemo na zimovanja. Ali uveče, kada se ugase svjetla, često osjetim tu prazninu u grudima. Nedostaje mi zvuk zvona sa naše crkve, miris svježe pečenog hljeba iz pekare na uglu i onaj osjećaj da negdje zaista pripadaš, a da ne moraš stalno da se dokazuješ – piše ona, između ostalog, prenosi Blic.

U objavama je ljudi odmah napali

Objava je izazvala veliki broj komentara među ljudima koji žive u inostranstvu. Mnogi su se prepoznali u njenim riječima i priznali da se i sami često pitaju da li su, tragajući za boljim životom, izgubili nešto što nikada neće moći da vrate. Pisali su da je život u dijaspori stalni kompromis između sigurnosti i nostalgije, između onoga što dobiju i onoga što ostavljaju iza sebe.

Bilo je i onih koji smatraju da je odlazak lični izbor i da život u inostranstvu ne treba posmatrati samo kroz nostalgiju. Mnogi su bili i oštri.

– Nismo svi “otišli” u bijeli svijet i ostavili roditelje i ostale komšije. Neki smo ostali, bili uz svoje voljene, odgajali djecu dajući im svu ljubav i pažnju. Zato se mnogi od nas ne kaju za propušteno u životu, ne žale za nečim što nisu učinili a mogli su – jedan je od komentara.

Najviše reakcija izazvala je rečenica da „sve ima svoju cijenu“. Za neke je to cijena finansijske sigurnosti, a za druge propuštenih porodičnih okupljanja, neizgovorenih oproštaja i trenutaka koji više nikada ne mogu da se nadoknade.