Jutros je Kretu pogodio potres magnitude 6,0 stepeni Rihteru nakon što su se juče slično snažno zatresle Albanija i BiH. U Albaniji je poginulo najmanje 32 ljudi, a više od 600 je povrijeđeno.

Potresi nastaju u sudarima i podvlačenju tektonskih ploča jedne ispod druge, a Balkan se nalazi blizu mjesta na kojem se sudaraju dvije velike - Afrička i Evroazijska, dok se Albanija nalazi na maloj, Jadranskoj.

Duga istorija jakih potresa

Zbog ovih tektonskih aktivnosti pogođena područja bilježe dugu istoriju prilično snažnih zemljotresa tako da ono što se zbiva nije neočekivano.

U zemljotresu magnitude 6,9 koji je u aprilu 1979. pogodio Albaniju i Crnu Goru poginulo je 136 ljudi dok je više od 1.000 povrijeđeno. U malo slabijem potresu magnitude 6,1 koji je 1963. pogodio Makedoniju poginulo je više od 1.000 ljudi. Više od 200.000 ljudi tada je ostalo bez krova nad glavom.

Potrese slične magnitude bilježimo i u Hrvatskoj: 1667. u Dubrovniku, 1870. kod Klane, 1880. u Zagrebu, 1916. kod Grižana, 1942. kod Imotskog, 1962. kod Makarske i 1996. kod Stona.

Stručnjaci ističu da bi se podrhtavanja tla i jači potresi kakvi se događaju posljednjih dana mogli nastaviti još danima pa i sedmicama.

Nije čudno stoga da posljednjih dana mnogi u regiji sa strahom iščekuju što će biti dalje, hoće li se i kod nas nešto dogoditi. Nažalost, odgovor na ovo pitanje, danas je još uvijek gotovo nemoguće dati.

Mogu li se predvidjeti potresi?

Potresi su prirodne katastrofe s najvećim brojem ljudskih žrtava. Naučnici već decenijama a traže mehanizme kojima bi mogli predviđati gdje će se i kada dogoditi.

Većina zemljotresa događa se na predvidljivim mjestima uz dobro poznate zone rasjeda, što vrijedi i za potrese kojima zadnjih dana svjedočimo. No, mjesto i vrijeme događaja ne mogu se predvidjeti dovoljno precizno da bismo mogli organizirati urednu evakuaciju.

Koliko se možemo približiti predviđanju zemljotresa?

Za mjesta s visokom stopom istorijske aktivnosti, šansa ponovnog udara u budućem periodu od nekoliko decenija može biti prilično velika. Naprimjer, postoje modeli koji kažu da je vjerovatnost da će se u sljedećih 30 godina u Južnoj Kaliforniji dogoditi potres magnitude 7,5 ili veći oko 38 odsto. No, ako se istim modelima pokuša izračunati šansa da će se takav zemljotres dogoditi u sljedećih sedam dana, izgledi padaju na oko 0,02 odsto. Da ne govorimo o danu ili satu.

Zašto je velike potrese tako teško predvidjeti?

Pouzdana predviđanja potresa zahtijevala bi neke prekursore - neke vrste signala u tlu ili na njemu koji bi ukazivali da je veliki potres na putu. Takvi signali morali bi se javljati samo prije velikih potresa i morali bi se događati prije svih velikih potresa. Seizmolozi do danas nisu uspjeli pronaći nikakve prekursore, a moguće je da oni uopšte ne postoje.

Jedan od ključnih problema je to što je geometrija rasjeda vrlo složena tako da je vrlo teško odrediti tačnu lokaciju na kojoj će se energija nakupljena u sabijanju tektonske ploče uz ploču osloboditi.

Još veća nepoznanica je određivanje trenutka potresa. Ono bi se trebalo zasnivati i na dvije glavne teorije koje tumače kako nastaje zemljotres. Međutim, mi nemamo jasne potvrde ni za jednu od njih da je tačna.

Pod pretpostavkom da obje funkcionišu, predviđanje sljedećeg potresa mogli bismo zasnivati na sljedećim faktorima:

1. lokaciji najvećeg neoslobođenog naprezanja,

2. vremenu koje je prošlo od posljednjeg potresa do oslobađanja

3. preciznom poznavanju zone rasjeda (što možda nikada nećemo postići za mnoga područja).

Godine 1985. ovaj je okvir naveo naučnike da povjeruju da je parkfildski segment rasjeda San Andreas u Kaliforniji već trebao doživjeti potres. Stručnjaci su uključili najsofisticiranije metode nadzora kako bi pratili njegov razvoj. Objavili su da će sljedeći potres pogoditi to područje najkasnije 1993. godine. Međutim, potres se dogodio cijelu deceniju kasnije 2004. godine i bez ikakvih upozorenja.

Koje su vrste signala razmatrane?

Proučen je širok spektar mogućih signala, u rasponu od povećanja koncentracije plina radona i promjena u elektromagnetskoj aktivnosti, preko podrhtavanja tla koja se zbivaju prije većeg potresa, savijanja, odnosno deformacije Zemljine površine, do geohemijskih promjena u podzemnoj vodi, pa čak i neobičnog ponašanja životinja u trenucima koji prethode velikom zemljotresju.

Je li neki od ovih pristupa djelovao?

Za svaki od gore navedenih signala imamo dokaze da se prije velikog potresa mogu nasumično javljati. Nažalost, ove nepravilnosti takođe se znaju događati, a da nakon njih ne slijede veliki potresi. Kada se primijene stroga pravila na ove signale, ništa ne odskače kao neki pouzdani prekursor.

Koji pristupi daju nade za budućnost predviđanja?

Brojni stručnjaci danas rade na promatranju promjena u elektromagnetskim signalima koji su prethodili velikim potresima. Pristup se zasniva na radu Fridemana Frojnda u NASA istraživačkom centru Ames u Kaliforniji. Naime, Frojnd je pokazao da sabijanje stijene može dovesti do stvaranja pozitivnih električnih naboja u zemlji koji bi mogli uzrokovati neobične elektromagnetske signale prije potresa. Neka novija istraživanja takođe pokazuju da bi geomagnetske promjene mogle biti neki prekursor. U posljednje vrijeme u rad na analizama podataka i predviđanjima sve više se uključuje umjetna inteligencija.