Po pričama koje su izašle iz naroda vodenicu je sagradio Bog, ali je đavo znao tajnu čeketala i zato je ona jedina zajednička tvorevina dvije moćne sile - dobra i zla. 

Legenda kaže da su se u noćnim satima u vodenici okupljali vampiri, vile i druga natprirodna bića pa su tako seljani kad padne mrak ka vodenicama rijetko zalazili bez glogovog štapa i čena bijela luka. I iako je ovaj strah neutemeljen u srpskom narodu ostao je da živi vijekovima.

- Vodenice su u narodnoj svesti tajnovita zdanja sazdana između Boga i onoga seta. Zato postoji mišljenje da se demoni tamo okupljaju i da su noću najaktivniji i najviše mogu nauditi čoveku. Uvek su se noću zaobilazile baš iz tih razloga, iako je poprilično jasno da vile ne igraju kolo u vodenici, ali to narodno verovanje ostalo je jako ukorenjeno u pojedinim delovima Srbije - priča etnolog Snežana Ašanin.

Vjerovanja u misterioznost vodenica ostala je i do danas iako ih je u Srbiji svakim danom sve manje.

- Strah je često proizilazio zbog toga jer su često bile napravljene na izdvojenim mestima, na potoku u šumi, u prošlosti su to bile nepristupačne lokacije do kojih se moralo namučiti kako bi se stiglo - kaže  Ašaninova.

Ali, ako neko postavi pitanje bilo kojem starom vodeničaru da li vjeruje u ove priče uglavnom ostaju rezervisani, a neki često kažu da su priče o vampirima i vilama pokrenuli upravo vlasnici mlinova potočara kako bi je u noćnim satima spasili od pljačkanja i obijanja.

- Decenijama unazad radim za vodeničkim kamenom i nemam strah, mada retko u noćnim satima i dolazim na potok - otkriva vodeničarka Sofija Marković iz Bajine Bašte.

Milinovi su bili obavijeni i zauvijek će ostati pod velom tajne.  
Istorijski popis

Prema jedinom ikada napravljenom popisu vodenica iz 1867. godine u Srbiji je bilo 7.510 potočara, a najviše u užičkom kraju, čak više od 100.

Na mljevenje žita je dolazilo na hiljade mještana okolnih sela, ali samo po danu.

Tokom dnevne svetlosti  vodenički kamen se neprestano okretao, a kada bi pala noć  čeketala su prestala da se čuju.