Mlađa djeca u dobi do četiri godine uskraćena su najviše za ishranu (71,8 posto) i dječiji razvoj (65,7 posto). Romska djeca i djeca s nekim oblikom invaliditeta su u stanju hroničnog multidimenzijalnog siromaštva koje je rezultat generacijske socijalne isključenosti, diskriminacije i naslijeđenog porodičnog siromaštva.

Procjenjuje se da 6,5 posto djece od dvije do devet godina imaju neki oblik invalidnosti, a upravo su oni najviše marginalizirani i isključeni u bh. društvu.

Udio djece mlađe od 18 godina s poteškoćama u razvoju u ukupnom stanovništvu je gotovo jedan posto, odnosno 6.239 djece ima neki od oblika poteškoća u razvoju, od čega je 3.639 dječaka, a 2.690 djevojčica.

Autori dokumenta podvlače da je inkluzivno obrazovanje za djecu s poteškoćama u razvoju u BiH na organizacijskom početku. U FBiH postoji 27 osnovnih specijalnih odjeljenja s 522 učenika i 11 srednjih škola s 280 učenika. U RS postoje 24 osnovna specijalna odjeljenja s 394 učenika i četiri srednje škole za djecu sa poteškoćama sa 118 učenika. U Distriktu Brčko postoje dva osnovna specijalna odjeljenja sa sedam učenika.

Učešće djece u predškolskom obrazovanju je na niskom nivou, a u specijalnim školama i specijalnim odjeljenjima tehnički kapaciteti stručnih osoba su na niskom nivou u pogledu prava djece s poteškoćama.

Jedan od autora ovog dokumenta Žarko Papić u razgovoru za Fenu upozorava da su ovi podaci veoma oštra kritika sistema zaštite porodica s djecom u Bosni i Hercegovini, a uz to evidentna je i teritorijalna diskriminacija budući da visina dječijeg doplatka nije jednaka.
Žarko Papić
Naknade za dječiju zaštitu u Republici Srpskoj harmonizirane su putem Javnog fonda za dječiju zaštitu i u svim oblicima za svu djecu jednake (mada nedovoljne), dok je u Federaciji situacija znatno drugačija zbog podijeljenosti te nadležnosti na kantone.

Papić se osvrnuo i na indeks dječije zaštite (UNICEF) koji mjeri pet dimenzija kazavši da ranjivosti djece iznosi 0,472 od mogućih 1,0, dok u pogledu rezultata u oblasti dječije zaštite indeks dječije zaštite je 0,3 od mogućih 1,0, što BiH stavlja na posljednje mjesto u grupi od osam zemalja (Srbija, Kosovo, Gruzija, Rumunija, Bugarska, Albanija, Armenija i BiH).

On napominje da je položaj mladih važno strateško pitanje ne samo zbog loše situacije u BiH nego i da bi se promijenio koncept razvoja u BiH koji se u okviru Ujedinjenih naroda razvija gotovo 30 godina, a od 2015. godine nosi naziv "Ciljevi održivog razvoja".

- U centar razvoja stavlja se čovjek, odnosno ljudski resursi, s tezom da je čovjek i sredstvo i cilj razvoja, a ako je to osnovno u budućnosti, onda je normalno da ljudski resursi, odnosno potrebe djece njihove zaštite i razvoja budu u vrhu prioriteta - podvukao je Papić.

Podaci iz izvještaja su zabrinjavajući, naglašava Papić, jer su djeca egzistencijalno ugrožena na samom početku, ali problem predstavlja i neefikasnost sistema posebno u Federaciji BiH, gdje je prisutna teritorijalna diskriminacija.

Specifičnost koja se veže za BiH, kaže Papić, u tome je što diskriminacija ne znači samo neprovođenje zakona nego je zakonima ustanovljena. U dva kantona nikako se ne isplaćuje dječiji doplatak, dok ostalih osam kantona isplaćuje od devet KM mjesečno do 50-ak KM, što je opet nedovoljno.

Novi Zakon o zaštiti djece i obitelji u Federaciji BiH, koji je usvojila Federalna vlada, ali još ga nije razmatrao Federalni parlament, predviđa radikalnu promjenu ove situacije te bi sva djeca u Federaciji trebala dobivati dječiji doplatak u istom iznosu.