Ona je preživjela, ostala u invalidskim kolicima, a sada ona vodi jednu drugu borbu – možda i najtežu, borbu za nadu da će ponovo stati na noge.

Da bi u tome uspjela potrebni smo joj mi i 100.000 evra, jer bi u maju ona trebala da ide na Tajland gdje bi se podvrgla operaciji i tretmanu matičnim ćelijama koji bi joj ponovo vratila vjeru u život.

– Osjećam se dobro, vježbam svakog dana da bih što spremnija bila za operaciju, izlazim koliko mi to kolica dozvoljavaju i polako sakupljam novac za odlazak – priča uvijek nasmijana Marina koja navodi da je do sada sakupljeno oko 38.000 evra, ali da je potrebno još dosta da bi njen san postao i stvarnost.

A da bi ta stvarnost došla, angažovali su se svi. Prije nekoliko dana kćerka kolege njenog oca i cijeli kolektiv njegove firme na brzinu su odlučili da održe dvije predstave humanitarnog karaktera u jednom danu.

– U ponedjeljak, 24. februara održaće se predstava “Fajront” amaterskog Teatra 011 u dva termina, jedna od 18, druga od 21 sat. Ono što znam je da je komedija i da karte uz dobrovoljni prilog možete da kupite sat vremena prije početka predstave – priča Marina.

O svim preprekama sa kojima se suočava svakodnevno ne voli da priča, jer kaže, bori se i ne želi da se preda negativnim uticajima. Međutim, ističe da nije uvijek lako i da nekada i najjednostavnije stvari za onog ko ima neki problem mogu da predstavljaju i ogroman kamen spoticanja.

– Nedavno sam se tako odlučila prvi put da odem u grad gradskim prevozom. Bila sam potpuno spremna da to neće ići tako lako, pa sam sa sobom ponijela i šrafciger, a sa mnom je krenula i mama. Međutim, moja priprema je bila uzaludna, kada sam došla do autobusa, vozač me nije ni pogledao nakon što sam ga zamolila za pomoć oko rampe, pa sam uprkos želji da odem do centra, ostala ispred zatvorenih vrata – kaže djevojka.

To je samo jedan od problema sa kojima se susreću ljudi sa invaliditetom, ističe ona, a za koji nije potrebno mnogo truda.

Marina je od nedavno i član Viktimološkog društva Srbije koje intenzivno radi na tome da se žrtvama nasilja nadoknadi šteta, što je u skladu sa praksom u razvijenijim zemljama.

– Ja to ne radim da bi se meni vratio novac, već da bih pomogla drugima u budućnosti, jer ti ljudi koji prođu kroz agoniju nasilja moraju da nastave svoj život, a ako ništa drugo odšteta bi im u tome pomogla – zaključuje Marina koja se zahvaljuje svima na dosadašnjoj pomoći.

Podsjećanja radi, Marina Minić, cvjećarka iz Beograda, imala je tek 28 godina kada se na nju sručila kiša metaka. Nakon napada koji je pretrpjela u februaru 2018. ostala je u kolicima, a nasilnik, dojučerašnji partner, je preminuo.

Marina i Saša bili su u vezi nekoliko godina, a posljednjih godinu i po dana živjeli su zajedno, i baš tada su počeli da se javljaju problemi. Uz svu želji da sukobe prevaziđu i da veza opstane, nakon jedne svađe Saša je Marinu brutalno pretukao, i ona ga je ostavila, ali ne i prijavila.

Nikada nije bila od onih žena koje će to oprostiti, ispričala je nedavno, koje će pomisliti. “Jao, možda će se promijeniti, možda će biti bolji”. Znala je da od toga nema ništa.
Ostavila ga je, ali uprkos tome često i sretala. On je radio na groblju, a ona u obližnjoj cvjećari, i zbog toga je i promijenila posao, ali on je došao za njom, u drugu cvjećaru kojoj je radila. Popodne, 28. februar, pijani Saša dolazi na njeno radno mjesto i traži da razgovara s njom. Kada je odbila, sačekao je da ostane sama, ušao i bez riječi zapucao. Četiri metka, Marina je na podu, gubi svijest.
– Budim se. On leži preko mene. Dok sam bila bez svijesti on je pucao sebi u glavu. Ja ne mogu da se pomjerim, pokušavam da pomjerim noge. One su zakucane i ja tada već shvatam da ću postati paraplegičar – rekla je.

Nasilnik je izdahnuo, za Marinu je uslijedio dug period opravka i nekoliko operacija, a sada je potrebno 90.000 evra za operaciju i tretman matičnim ćelijama u bolnici na Tajlandu, kako bi stala na noge.