Mobing, kao poseban oblik diskriminacije na radnom mjestu, u Bosni i Hercegovini izražen je u velikoj mjeri na svim radnim mjestima. Najčešće se događa u loše organizovanim poduzećima (ustanovama) i u slučajevima nezainteresovanosti i bespomoćnosti menadžmenta, a prema istraživanjima, mobing čak u 88 posto slučajeva nastaje zbog nesposobnih šefova.

Zbog straha od poslodavaca i gubitka posla, većina radnika u BiH, čak i po cijenu zdravlja, ne želi uopšte da priča o mobingu.

– Na udaru mobinga podjednako su i muškarci i žene i u pravilu su to uvijek savjesne, odgovorne i vrijedne osobe, one koje vole i znaju raditi svoj posao -izjavila je Anica Ramić, predsjednica UG “Stop mobing” sa sjedištem u Trebinju i poručila kako “nikada nećemo postati ozbiljna i civilizovana država ukoliko ne shvatimo da je mobing opštedruštveni problem, a ne samo problem pojedinca (žrtve)”.

Kao najčešće primjere mobinga Ramić navodi davanje ponižavajućih poslova, stalne kontrole i kritike od radnih kolega i pretpostavljenih, nedozvoljavanje korištenja godišnjeg odmora, neodobravanje odmora kada to radnik želi kao i nemogućnost da ode na bolovanje. Tu je i nepozivanje na sastanke, pretrpavanje radnim obvezama ili situacije u kojima radnik dolazi na posao, a nema nikakvih obaveza, odnosno ne daju mu se nikakvi radni zadaci.

U prvih šest mjeseci ove godine, po riječima Ramić, nije bilo prijava seksualnog uznemiravanja na poslu, mada i ta vrsta zlostavljanja inače nije zanemariva.

Ramić ističe kako je mobing u našoj zemlji ogroman problem, a stvar je utoliko ozbiljnija ima li se u vidu to da je, prema statističkim podacima, ova pojava najraširenija u organima državne uprave, školstvu, zdravstvu, te kulturi i obrazovanju. Dakle, upravo u onim ustanovama i institucijama koje bi trebale predstavljati društvenu preventivu ovakvim pojavama.
Upitana zašto radnici u BiH ne prijavljuju mobing, Ramić kaže kako se u posljednje vrijeme često priča o tom problemu, ali kako naše društvo još uvijek nije razvilo svijest, a ni mehanizme za sprječavanje.

Međutim, žrtvama mobinga poručuje:

– Pričajte, pričajte, svima i svagdje o tome što vam se događa, kako biste podstakli i druge da iste takve svoje probleme takođe iznesu javno. Zato je o zlostavljanju potrebno obavijestiti što više osoba, a po potrebi putem medija učiniti stvar javnom i eksplicitno navesti imena mobera. To će žigosati mobere kao izrazite negativce i primitivce, pa će možda ustuknuti…”.

Ako pritisak mobera postane nesnosan, Ramić savjetuje odlazak na bolovanje, ali nikako prekidanje radnog odnosa jer to bi značilo poraz za žrtvu, nekažnjavanje mobera, a posljedice stresa će ostati prisutne i nakon toga.

Ona je podsjetila da je, prema Zakonu o zabrani diskriminacije u BiH, Ombudsmen za ljudska prava BiH određen kao središnja institucija za zaštitu od diskriminacije te da donošenje preporuke Ombudsmena po prethodno podnesenoj pojedinačnoj ili grupnoj žalbi žrtve ili žrtava diskriminacije, u njihovu korist, takođe može pozitivno uticati na suzbijanje svih oblika diskriminacije, a pored toga, preporuka Ombudsmena može da posluži kao dokazni materijal na sudu.

Postupak pred sudom može pokrenuti radnik koji je zlostavljan, sindikat, organizacija građana koja se bavi zaštitom ljudskih prava, ali i poslodavac.

– Same nevladine organizacije ne mogu preuzeti na sebe kompletnu borbu protiv mobinga. One mogu raditi na informiranju građana, o suštini i problemima mobinga, dati ostale informacije i osnovnu psiho-socijalnu podršku u formi individualnih savjetovanja, ali, jedino uz pomoć države NVO mogu provoditi opsežnu kampanju koja bi upućivala na ovaj problem – kazala je Romić.

Pritom je naglasila kako se sudovi u Bosni i Hercegovini suočavaju s problemima zaposlenih osoba na radnom mjestu vezanim za njihovo osobno i psihološko uznemiravanje, ali kako je dosadašnja sudska praksa veoma skromna, s malim brojem presuda u kojima je dokazan mobing, što u svakom slučaju obeshrabruje zaposlene da podnose tužbene zahtjeve zbog mobinga, kao i da ulaze u skupe i dugotrajne sporove, najčešće s neizvjesnim ishodom.

– I za najjednostavniji spor, u kojem radnik traži isplatu plaća, treba četiri godine. Zlostavljanim ljudima je duga i jedna godina jer takvi ljudi trpe zdravstveno i financijski, posebno ako su zaposleni na istom radnom mjestu. Zbog toga je sudski spor izvor novog stresa za njih, pa većina upravo iz tog razloga odustaje od traženja pravne zaštite. S druge strane, strah od reakcije šefa i gubitka radnog mjesta, zbog čega žrtve mobinga najčešće ne preduzimaju ništa, je podsticaj moberima da budu još gori – kazala je Ramić.

– Trebalo bi da se ovim problemom bave prvenstveno naša ministarstva, inspekcije i pravosuđe. Naši sindikati bi takođe na listu svojih prioriteta trebali uvrstiti i borbu protiv mobinga – poručila je Ramić, piše Klix.