Nostalgični, usta punih priča o boljim, srećnijim vremenima, izbljedjelih crvenih marama, Titovi pioniri sa sjetom su se prisjetili Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Poneka suza u oku na pomen druga Tita, ali i dalje puni ponosa što su, kako su rekli, bili i živeli dio istorije – neke bolje, svjetlije, u koju danas, priznaju, nisu uvjereni.

Prava mala Jugoslavija formirala se ispred Muzeja Jugoslavije, dok su se pridošlice radosno pozdravljale na raznoraznim jezicima i narječjima. Ogrnuti zastavama bivše republike, sjede pred Kućom cvijeća zajedno Mađari, Srbi, Bosanci, Slovenci… Nije im, kažu, važna tema nacionalnosti, svi su oni drugovi i drugarice.

Ajde danas zapali cigaretu…

– Ima više od 20 godina od kada dolazim na grob druga Tita i drugarice Jovanke. Sve što bih vam rekao, malo je za veličinu kakva je bio maršal. Imali smo šta drugi nisu mogli da sanjaju. Sjećam se, nekad su se Rumuni i Bugari čudili i divili našem pasošu. A danas? Danas mi s čežnjom gledamo njihove pasoše – kaže Giorgije Nikolov (60) iz Kočana u Makedoniji, dok u ruci ponosno drži Titovu sliku.
Svog jugoslovenskog pasoša se, naglašava, nikad neće odreći.

– Za mene su Tito i njegova Jugoslavija svetinja. Nešto neponovljivo. Imali smo državnika pred kojim je cijeli svijet stajao mirno. On je u Bijeloj kući zapalio cigaretu. A današnja vlast, šeta se po hodnicima i čeka da li će ih bar neki službenik Bijele kuće primiti na razgovor… Samo budala može da kaže da se nije dobro živjelo. Puno mi je srce kad ovdje dođem, poklonim se, pozdravim maršala. Dolaziću ovdje dokle god me zdravlje služi – istakao je Giorgije.

Među nekoliko stotina ljudi koji su došli da odaju počast Josipu Brozu, najviše je bilo onih vremešnijih, starih pionira, koji su i tokom jučerašnjeg dana svoje ordenje ponosno nosili na reverima. Tako je na klupi, tik kraj ulaza u Kuću cvijeća, sam sjedio čika Ljupče (77) iz Beograda. Pod tim imenom, veli, svi ga znaju. Redovan je svake godine, samo sada dolazi sam jer su mu, priznaje, svi drugovi preminuli.

– Evo i sada sam se rasplakao kada sam se sjetio tih vremena. Bilo je lijepo. Mladi to ne znaju, ali i mnogi stariji zaboravljaju da je nekada najkradeniji pasoš bio naš pasoš. U svaku zemlju smo bez vize mogli da odemo. Ali eto… Bilo pa prošlo… Volim da se tješim da će možda biti opet – priča, između uzdaha, čika Ljupče, ponosno pokazujući svoja odlikovanja.