Izvoz iz Bangladeša i Vijetnama, koji su među najvećim konkurentima Turske u tekstilnoj industriji, u prvoj polovini ove godine je dvocifreno povećan, u poređenju s istim periodom prošle godine. Turski izvoz je u navedenom periodu smanjen za 6,9 posto.

Izvoz tekstila iz ove države se smanjuje tri godine zaredom. On je 2022. godine, na vrhuncu, iznosio 22 milijarde dolara, a procjena je da će ove godine iznositi 17 milijardi dolara, što je 23 odsto manje.

Osim toga, procjena je da je 310.000 ljudi otpušteno te da je šest hiljada firmi zatvoreno. List Economist piše da su stotine firmi premještene u Egipat.

Razlog za ovo jeste ukupno ekonomsko stanje u zemlji. Naime, visokim kamatnim stopama i deviznim kursom domaće valute višim od njene suštinske vrijednosti snižena je stopa inflacije, koja se prije tri godine približavala trocifrenoj vrijednosti. Ipak, stopa inflacije je i dalje visokih 33 posto.

Rastom kamatnih stopa i navedenim deviznim kursom su povećani troškovi rada i proizvodnje, čime se smanjila konkurentnost tekstilne industrije.

Minimalna plata u ovoj zemlji je od 2022. do danas porasla sa 16 hiljada lira (644 KM) na 26 hiljada lira (hiljadu KM), što je rast veći od 60 odsto.

Izvoznici su nekada uživali u benefitima niskih kamatnih stopa, ali sada su pod pritiskom.

Mustafa Gultepe, čelnik Skupštine turskih izvoznika, napomenuo je da je turska odjeća uvijek bila skuplja, ali kvalitetnija od one iz Kine ili Indije. No, nešto više cijene, uz bolji kvalitet, više nije dobitna formula.

“Evropski kupci su nas uvijek birali u odnosu na druge, kada smo bili skuplji između 15 ili 20 posto. Međutim, sada smo skuplji za 50 posto“, ukazao je Gultepe.

Jedna od posljedica toga jeste da su se evropski kupci okrenuli Aziji. Pa je tako Kina već glavna izvoznica tekstila u Evropsku uniju.

Taj izvoz je u prvoj polovini ove godine povećan za 20 odsto, velikim dijelom zbog preusmjeravanja trgovine zbog rasta američkih carina.

Dijelovi turske tekstilne industrije su se u protekloj deceniji počeli oslanjati na migrante i izbjeglice kao radnu snagu.

Međutim, i u ovom aspektu se događaju promjene. Pretpostavka je da je u turskim radionicama i fabrikama radilo između 250 hiljada i 400 hiljada Sirijaca, koji su imali niske plate.

Poslije završetka građanskog rata u Siriji, kako je istakao predstavnik turskih veletrgovaca Muzaffer Cevizli, 20 odsto sirijskih izbjeglica se vratilo u svoju državu.

Turska radna snaga ne samo da postaje skuplja, već je i sve manje. Prema Cevizlijevim riječima, razumljivo je da mladi preferiraju kancelarijske poslove u odnosu na tvornički rad.

Poziv na promjene

Pojedini smatraju da će masovna tekstilna proizvodnja u ovoj zemlji možda morati postati prošlost, odnosno fokusirati se na brendiranje, dizajn, brzu isporuku i nišne proizvode.

Kako je izjavio jedan neimenovani izvor iz industrije, Turska mora prestati pokušavati postati “Kina Evrope”.

Jedno od rješenja moglo bi biti izmještanje proizvodnje iz Turske.

Neki od vodećih turskih brendova, među kojima su Eroglu i LC Waikiki, već su dio proizvodnje izmjestili u Egipat.

Moguće je da će i ostali slijediti taj primjer, piše Economist.