Na beogradskim ulicama dale su su se vidjeti razne pojave, ali srca tih momaka pripadala su samo njihovim djevojkama.

Bila je to jedna ljubavna priča koja je postala urbana legenda. koja je obilježila jednu generaciju u tranziciji, a koja je ispaštala svojim životima zbog novog trenda - biti brz, umrijeti mlad i biti lijep leš.

Ona je bila prava ljepotica, za njenom pojavom mnoga su muška srca uzdisala, ali ona je pripadala samo njemu. Voljeleli su se neizmjerno, nevino, kako se samo jednom u životu voli. Kročili su u mladost i činilo se da je vrijeme ispred njih, da ih čeka. 

On je za nju bio jedini, pa iako su se roditelji pomalo protivili tom mangupu sa motorom, nisu mogli čak ni oni biti ravnodušni njihovim zaljubljenim pogledima.

Za njih svijet nije postojao. Volili su se svuda, bili sami u prirodi, gledali zvijezde i bacali kamenje u rijeku. Za svaki kamen po jedna želja, želja da zauvijek budu zajedno. Ta sreća je bila nerealna.

Jednog sutona vraćali su se u grad malo brže od propisane brzine. Iako nikada nisu koristili kacige, on ju je stavio na njenu glavu. Kao da je predosjetio tragediju.

I kako to biva, nesreće se ispreče nenadano i u trenutku. Kamion je izlazio iz sporednog sokaka. Nije bilo vremena da se zakoči, nije bilo šanse da se zaobiđe.

Gurnuo ju je. Jednostavno je vidio da neće ostati živa ako ostane na motoru. On se sa motorom odvukao pod kamion. 

Rotaciona svetla Hitne pomoći i policije čula su se na sve strane, dva tijela su ležala udaljena jedno od drugog, dvija tijela koja su obećala da će zauvijek ostati zajedno.

U bolnici su ležali jedno pored drugog, nisu ih ni tada odvojili. oboje su bili u komi, a konstatacija ljekara je bila da je sve sada na vremenu, nije bilo više ništa drugo za učiniti. Vrokeme je prolazilo, nesreću su oskećali njihove porodice i prijatelji dok su oni ležali nepomično, a aparati disali umkesto njih.

Jednog dana ona je počela da se budi, kada se pogled prolamao trudeći se da izbistri sliku, sa suskednog aparata čuo se dug i mučan zvuk, zvuk da je jedno srce prestalo da radi. Ekipa za reanimaciju učinila je sve. Dokelila ih je zavesa da bi još mogla da shvati da sluša smrt svog jedinog voljenog,

Momenat kada je ona progledala, on je napustio ovaj svoket. Kao da joj je dao svoju snagu i energiju da živi dalje.

Vrisak je odzvanjao bolnicom...

Još uvokek na njegovom grobu stoji uvokek svkeže cveće, a ako vidite jednu iznurenu ženu, na čijem se licu tek naziru tragovi nekadašnje ljepote, to je ona - jedina njegova i vjerna do sopstvene smrti.