Jelena Pijetlović je zbog katarakte postepeno i gotovo neprimjetno ostala bez vida. I ne samo bez vida. Odavno ranije, za nju i njenog dječaka ne želi ni da čuje njegov otac.

 

Ostala je i bez muža, oslonca, podrške. Bez svega što je do tada gradila za bolju budućnost. A, na trenutak – i bez želje za životom. Ali samo na trenutak, jer za svog’ malog čovjeka se vrijedi boriti, pa makar to bilo i u potpunom mraku, u kojem živi već sedmu godinu. U razgovoru za K3 detaljno je i iskreno ispričala svoje najdublje osjećaje, najcrnje trenutke, najveće strahove i najveće pobjede.

 

Ljubiša je Jeleni i baki Zori sve što imaju.

 

Maloj porodici Pijetlović ljudi su do sada povremeno u nečemu pomagali i koliko-toliko olakšavali ionako težak život.

 

– Zahvalni smo dobrim ljudima koji su nam omogućili da imamo vodu – kažu Pijetovići.

 

Pričaju kako je bilo neko trajno rješenje koje bi makar iole otklonilo sve one probleme koji se gomilaju bilo sanacija krova, koji prokišnjava i dimnjak, koji praktički u dnevnoj sobi nije ni izveden.

 

Ljubiša mašta i o svojoj sobi, onoj dječačkoj plavoj sa radnim stolom gdje bi mogao da uči, pokojom igračkom i bio bi zadovoljan.

 

– Volio bih da imam svoju sobu – kaže Ljubiša.

 

Dječak je skroman, ne traži mnogo.

 

Čak štaviše, kaže nam da mu ne treba ništa. A, vidimo i sami da  dobrotu koju on posjeduje treba nagraditi. Ali valjda ga je život naučio i vidi i sam, da mu neka ko pomoći i ispuniti želje.

 

U ovoj sobi, svi zajedno spavaju. Ovdje im je toplo, jer jedino se ova prostorija grije. Prošle godine su bili prinuđeni da uvedu i internet, kupe televizor, a sve zbog prelaska dječaka na online nastavu. Sve to zahtjeva dodatno plaćanje. Za njih troje i za sve troškove, mjesečno imaju oko 600 KM. Vrijedi napomenuti da oni jesu mala porodica, ali sticajem životnoh okolnosti, nisu u mogućnosti da bilo šta rade sami. A, valja platiti struju, internet, tv, dječaku kartu za autobus, a baki i lijekovi trebaju.

 

Ako se još tome doda da kupuju gotovu hranu, jer ko da im sprema, a dječaku trebaju i knjige i stvari za školu, postavlja se pitanje šta im ostane od tih mjesečnih novčanih sredstava. Živote, sudbino gorka si!

 

Sljepoćom za Jelenu život nije završio. Brzo se prilagodila novonastaloj situaciji, životu bez vida. Jelena Ljubišu ne može vidjeti, ali ga ona gleda srcem i ljubavlju.

 

Sve godine odrastanja, prati ga, kako samo ona zna. I osjeća njegov rast, raspoloženje, sreću, tugu…  Sa one strane mraka, Jelena je našla svoju svjetlost… Za nju vrijedi: Slušam, dakle vidim! A, za nas vrijedi – Pa ljubav se jače ćuti nego što se vidi.