Sve se odvilo prebrzo, toliko brzo da Tatjana nije stigla ni da misli, ni da osjeća onaj pravi, jak bol koji kida i razara cijelo tijelo dok se žena porađa. Trudnoća joj je bila uredna, sve do drugog ekpertskog ultrazvuka, kada su joj ljekari pronašli takozvani subminalni hematom od 7 centimetara, zbog kojeg je krvarila od 28. aprila do dana porođaja, odnosno 6. juna ove godine, konstantno, piše Telegraf.

 

Tatjana je bila kod svojih roditelja tog dana, ustala je oko 6 ujutru i otišla do kupatila, kada je u roku od nekoliko sekundi osetila pojačane bolove. To su, zapravo, priča Tatjana, bile kontrakcije, a ujedno i znak da je porođaj krenuo.

 

– U tom momentu sam shvatila šta se dešava i uspjela da ostanem pribrana. Nekoliko sekundi prije no što sam vidjela njenu glavicu, osjetila sam bolove, a onda su mi noge utrnule. Ipak, uspjela sam da uhvatim moju “palčicu” u ruku, i spasim je sigurne smrti udarcem o tlo. Ona je bila toliko mala da je mogla da stane u moju šaku – prepričava pravu filmsku scenu sagovornica Telegrafa.

 

Kada je rođena, mala Mila mogla je da stane u dlan svoje mame Tatjane – imala je 670 grama i 31 centimetar.

 

– Kada sam je uhvatila, počela sam da se tresem. Moji roditelji su bili tu, tata je pozvao Hitnu pomoć, a mama je pritrčala da je pridrži dok ne dođe sanitet. Sjećam se da sam razmišljala samo “nemoj sjesti”, jer bih sjela na nju. Mislim da mi je kroz 5 do 10 sekundi bila na šaci. U tim trenucima su svi bolovi prestali – objašnjava Tatjana dodajući da se Mila rodila na rođendan njene mame, odnosno svoje babe kojoj je bila najljepši poklon.

 

Kako Tatjana dalje objašnjava, ubrzo je stigao sanitet Hitne pomoći, čije je osoblje bilo, kaže ona, divno i prepuno brige i posvećenosti.

 

– Mama je držala bebu dok su joj sjekli pupčanu vrpcu, Milu su prebacili u novosadsku dječiju bolnicu, a mene u porodilište Betanija. Bila sam fizički dobro, a psihički… osjećala sam se tupo najpre. Pregledali su me i pustili kući poslije dva dana, bez deteta, Mila je bila na respiratoru u bolnici. Dok sam još ležala u porodilištu, gledala sam kroz prozor kako očevi i majke odlaze kući sa svojim bebama, a ja sam izašla bez nje. Dolazak kući bez deteta je jedna od najgorih slika koje pamtim iz cijele ove situacije – priča sagovornica Telegrafa.

 

Tatjanu je u tim momentima držalo to što se Mila sa svojih 625 grama, posle kaliranja, borila kao krdo lavova. Tada je bila velika kao flašica vode. Tek rođenu kćerkicu nije vidjela 22 dana.

 

– Skinuta je sa respiratora poslije tri dana, do 13. jula je počela potpuno sama da diše. Inače, iz inkubatora je izvađena 10. avgusta, baš na dan termina. Na neki način se i rodila na svoj termin – napominje Milina mama.

 

Djevojčica je imala jednu infekciju 11. dana života, koju je prebrodila za 5 dana, reagujući dobro na antibiotike. I to je bila jedina komplikacija koju je imala. Mila je i tada pokazala magičnu volju za životom.

 

– Davali su mi da je viđam po tri sata dnevno, desilo se i to da je predamnom dva puta prestala da diše. Ipak, ispostavilo se da bebe u tom stanju zaborave da dišu, pa i za to primaju terapiju. I eto, gram po gram i dan po dan… Posle 73 dana, 17. avgusta, otpustili su nas sa Instituta, sa 1.930 grama i 40,5 centimetara. Mila je otpuštena kao zdravo dijete, bez dijagnoze, što je zaista veoma, veoma rijetko. Mila je dokaz da su čuda moguća. Ona je čudo Božije – priča emotivno Tatjana.

 

Tatjana Uzur zahvalna je beskrajno doktorima, sestrama na Institutu u Novom Sadu, na odjeljenjima intezive i neonatologije, doktoru Spasojeviću, Velisavljevu, Mladenoviću, sestrama Tanji, Bojani, Slađi i Tamari, koji su pazili Milu kao svoje dete.

 

– Jedna majka im je zauvijek zahvalna. Naša priča ima srećan kraj, želim isto da poželim svima koji se nađu u sličnoj situaciji. Ja sam verovala i Moja Mila, Moja Sila, moja Milost Božija je živi dokaz da su čuda moguća, ako vjeruješ u njih – poručuje ova presrećna majka dodajući da njena beba sada već velika – ima 3.170 grama i duga je oko 45 cm.