''Meraja'' (prašnjava livada ispred Ljubine kuće sa gotovo raspadnutim košem, običnim obručem od nekakvog tankog željeznog kruga, drvenom tablom koja je visila na improvizovanoj konstrukciji dva duga tanka drveta) bila je mjesto našeg okupljanja. Između ostalih. Tu smo gledali, pomalo i ljubomorno, studente ....Petra, Acu i ostale momke iz zaseoka, koji su igrali basket na tom prašnjavom ''terenu''.

Gledali smo ih, i krali basket poteze za septembar i početak nove školske godine koja nas je čekala poslije raspusta. Neki od tih studenata u Beogradu, znali su nam krišom doturiti i poneko ''zabranjeno štivo'' s početka 80-tih.

Značaj Vukovog ''Noža'', ''Konzula'', ''Sudije''... skontaću tek početkom 90-tih, jer kad si ''žuti kljun'' važnije su ti neke druge stvari. Između ostalog, pamtim i to davanje štiva, ali mnogo više svježe noći u kojim djed Jošo odlazi od kuće da čuva bostan. Na njivi mala koliba, a u njoj on i cuko Boki čekaju one koji žele pokupiti svježe lubenice i dinje.

Kakva borba za svoju imovinu koja donosi zaradu u ljetnjim mjesecima, kada prži u južnom dijelu Semberije! Kad bostan sazri, napuni se ''špiditer'', upregne se kobila i krene prema manastiru Tavna. Usput ''Zla-pa'' (nadimak za omlijenog djedovog unuka Zlatka) vaga bostan, ja računam, a djed je supervizor cijelog posla. A baka Bojana nam je znala ujutro u svježe mlijeko staviti i malo kafe, pa ta šolja napitka dobije poseban ukus. Ta divna, skromna, uvijek lijepo obučena i dotjerana stara žena, djeci je činila radost i sa dugim kriškama svježeg somuna iz njenog ''smederevca'' na kojim je bilo nekad kajmaka a nekad masti.

Pojedeš Bojaninu krišku hljeba i miran si dok se Jošo ne vrati sa pijace. A onda počinje jedan od njegovih rituala. Vrati se punih džepova iz Bijeljine jer je prodao sve što je od povrća ponio, pa ne žali da donese kranjsku kobasicu i nama slatkiša. Kad ispregne i napoji svoju kobilu, malo odmori, uzimao bi siniju (drveni niski stočić ostao od Turaka) i na nju redao čašicu rakije, kranjsku kobasicu i luk. Srednji dio ili kako ga je zvao ''srce'' luka bi iskružio i u njega stavljao so, a onda tu glavicu gnječio dok se sok luka ne pomiješa sa solju. Tako bi dobijao ''rajski ukus''.

Kobasice bi sjekao na parčiće ili jedan zalogaj. Komadić luka mokrog od soka i soli , i komadić kranjske bi dugo i polako žvakao. A onda zalivao rakijom. To bi trajalo i trajalo. Djeca su luk izbjegavala, zadovoljila bi se kobasicom..."

Tako je bilo u semberskim selima prije trideset i više godina. Ta prokleta balkanska zemlja... Milion puta sam čuo ovu rečenicu... Da li je zaista toliko prokleta i zato postaje sve više pusta. Kad prolazite mačvanskim i sremskim selima svaka treća kuća je zarasla u korov, poneka zaboravljena ostavljena cipela na kućnom pragu svjedoči o životu nekog čovjeka, da je nekad bio tu. Ništa bolja slika i s druge strane Drine, u semberskim selima uz Drinu... Zašto se plodna zemlja ostavlja?
 
Odgovor je možda u filmu ODUMIRANJE, u kojem dvije folk numere Šabana i Jašara jačaju utisak o odlasku ljudi, kao nijedna narodna pjesma u nekoj priči s Balkana! Zašto se ostavlja zemlja koju ti je ostavio pradjed. Je li u tome prokletstvo?! Ostavljaš nešto što je tuđim znojem topljeno decenijama. Nisi ga ti topio, a ni stekao da bi mogao da ga ostaviš! A opet, iako ti je ostavljeno u amanet ne znaš šta bi s tim. Teško za obraditi, a to što dobiješ obradom, ako u međuvremenu ne bude pokošeno havarijom s neba, teško da ga možeš kome prodati...A paradajz, paprika, luk ...koje ubereš sa te zemlje ima slast kao nijedno drugo povrće!

D.G.