Sve što je traženo besprijekorno sam uradio, ali kad je došlo na red slikanje, zadatak je bila naga žena koja je na sebi imala samo šešir. Ja, dijete sa sela, u nju nisam smio ni da pogledam, stidio sam se i nje i sebe i predao čist papir, napustivši testiranje.

Priča ovo rogatički penzioner Miloš Grujić, ističući da se tako neslavno završio njegov pohod ka diplomi iz oblasti likovne umjetnosti. 

- Pošto je bilo vrijeme prijemnih ispita, a ja odličan učenik bez obaveze njihovog polaganja, glatko sam primljen u Elektrotehničku školu. “Zahvaljujući” mom seoskom porijeklu i patrijarhalnom vaspitanju, umjesto da budem likovni stvaralac i umjetnik, odoh u elektrotehničare i sa tim zvanjem, radeći u više preduzeća u bivšoj SFRJ i Republici Srpskoj, dočekao sam penziju 2005. godine - priča ovaj 78-godišnjak.

Međutim, iako je za životni poziv odabrao sasvim drugo zanimanje, likovnog stvaralaštva nije se odrekao. 

- Poslovi elektrotehničara bili su mi izvor egzistencije, a likovno stvaralaštvo životni hobi. Posebno sam volio drvodjeljstvo i rezbarenje. Ne bez razloga. Svi moji iz porodice, od pradjeda, djeda i oca, bili su u neku ruku “drveni majstori”. Uz kuće, štale i druge seoske objekte gradili su kace, bačve, breme, škafove, žbanove, rukatke za mužu krava, vile, grablje, kosišta i druge predmete koji su upotrebljavani za razne seoske poslove - sjeća se Miloš. 

Iako najmlađa muška glava u porodici, i sam je proveo dosta vremena sa oblićem i šaramanom, uređujući duge za kace i druge predmete za svakodnevnu upotrebu. 

Ljubav prema drvodjeljstvu posebno je došla do izražaja tokom posljednjeg rata. U slobodno vrijeme između vojnih obaveza Miloš je izrađivao muštikle, tabakere, krstiće, drvene kašike, tučkove za bijeli luk i druge sitnije predmete od drveta. 

Sa krajem rata, iako je ubrzo dobio i “državni” posao u Rogatici, u kojoj se skrasio kao izbjeglica iz Donjeg Vakufa, otišao je dalje i počeo graditi tronošce, lustere, gusle i ploske za rakiju, da bi vremenom došao do ikona raznih svetaca u drvetu, kandila, svijećnjaka i drugih crkvenih predmeta, sve u rezbariji sa različitim motivima. 

Ovaj vrijedni starina i dalje ne posustaje. U pripremi je više taslaka za buduće gusle, ikone i druge predmete kojima on udahnjuje život, a sebi krati penzionerske dane. 

- Ja u stvari i nemam slobodnog vremena. Ako nešto ne djeljem u mojoj improvizovanoj radionici ili oko kuće koja je još u izgradnji, onda pomažem supruzi u brizi o unučićima ili sam u potrazi za javorovim, brezovim, jasikovim, šljivovim ili orahovim drvetom, od kojih izrađujem drvene rukotvorine - kazuje Miloš koji, osim rada sa drvetom, slika u više tehnika i izrađuje razne minijature od žice, a kad nađe slobodnog vremena, napiše i pokoju pjesmu. 

Pokloni

Kroz kraću i nepotpunu inventuru, Miloš Grujić kaže da je uradio najmanje 15 raritetnih ikona i više od 40 kandila, koja su, pored Rogatice i rodnog Sokoca, došla do Istočnog Sarajeva, Zvornika, Banjaluke, Višegrada, Bijeljine i drugih okolnih mjesta. Njegova mala umjetnička djela stigla su i do Beograda, Užica, Čačka, ali i Švajcarske, Kanade, Amerike i drugih evropskih i prekookeanskih zemalja. Nešto je prodato, ali najviše poklonjeno prijateljima i poznanicima.