Stariji i mlađi živjeli su za taj stari običaj koji se prenosio s generacije na generaciju. Broj uzgojenih domaćih svinja posljednjih je godina, međutim, počeo rapidno padati, pa postoje sela u Zabiokovlju u kojima već godinama nitko ne drži svinju, kravu, kozu, ovcu… što je nekad bilo nezamislivo.

Stanovnici vrgorskih sela uz polja uglavnom su se okrenuli poljoprivredi, a oni u brdsko-planinskim selima su ostali bez stanovništva jer su se mladi iselili u potrazi za boljim životom. Tako su domaćinstva u tim krajevima  ostala na starijim i nemoćnim osobama kojima glavna briga ostaje odlazak doktoru, a ne hranjenje svinja tokom cijele godine. Međutim, tu treba dodati još jednu važnu stvar, a to je da je jedan dio ljudi počeo uzimati svinjske polutke, suvi vrat, pancete… po raznim trgovačkim centrima i mesnicama.

O svemu tomu govori i veterinar Ivo Ajduković koji od 1992. godine živi u Vrgorcu i poznaje svako selo i kuću.  

"U periodu  devedesetih, pa možda do 2004. godine mi smo imali od 1300 do 1500 pregleda na trihinelu, a onda to sve pomalo počinje padati, 2015. godine smo došli negdje na oko 250 komada, prošle godine brojka se vrtjela oko 50. A znate koliko imam do danas pregleda? Samo 34 komada! Može biti još do kraja svinjokolja pet pregleda i to vam je to. Jer ja znam svaku kuću koja drži svinje na području Vrgorske krajine. Znači, u 28 mjesnih odbora i s nešto više od 5500 stanovnika prema popisu stanovništva imate te brojke. Pa u Podprologu i Dusini već pet godina niko ne uzgaja svinje" otkriva nam Ajduković.

Veterinar je nastavio:

"Moram vam reći i stanje ostalog stočnog fonda, postoje još dvije krave, 100 koza i petnaestak ovaca. To vam je cijelo blago Vrgorske krajine, kraja koji je imao dvije farme koza u kojima je bilo smješteno nekoliko hiljada grla. Pored toga gotovo svaka kuća je imala kravu, paslo je tu hiljadu ovaca. Znate šta ću napraviti vjerovatno sljedeće godine? Staviti ključ u bravu. Jer ovo više nema smisla ni isplativosti" zaključio je čovjek koji više od tri decenije brine o stočnom blagu vrgorskog kraja.  

Apsurd je da je Vrgorac, grad Dalmatinskog pršuta i mjesto s najvećem pršutanom u ovom dijelu Evrope, a mi smo danima morali tražiti ljude koji drže do nekih starih vremena i običaja vezanih uz svinjokolj. I pronašli smo ih u Stiljima, selu između brdsko-planiskih masiva Matokita i Kruševice, zanimljivo je to što se radi o mladim ljudima koji cijele godine drže svinje.  

"Ja sam kupio u februaru svinje, supruga im je svaki dan kuhala: blitvu, kupus, tikve. Osim toga uzeo sam još jedno june i ovce. Sve se hranilo domaćom hranom, a znate kakvo je to meso. Za prste polizati" priča Jure Šimunović, dok mu komšija i prijatelj Joze Tolj Pajo pomaže.

Priča dalje Tolj:

"Nisam vam ja po struci mesar, ali život me naučio. Znam sve, možda bolje nego neki školovani kadar za to" kaže Tolj medijima.

"Prije je svaka kuća u Stiljima držala svinje, danas je ostalo nas četvoro. Moji su vam pojeli nekoliko stotina kilogram žirova, ja vam inače držim krmaču i prodajem svinje iz domaćeg uzgoja. Nedavno je jedan čovjek u mene kupio svinju, kaže da je to likarija, cijela kuća miriše od tog mesa. Ma koji trgovački centri... pustite to. Što jedu te uvozne svinje, kad su okusili blitvu, žir, kupus…? Ako želite sebi i svojoj djeci dobro, kupujte sve domaće. Dok budem mogao fizički izdržati, držaću svinje. Znam s čime ih hranim i šta jedem", zaključio je ovaj vrijedni čovjek u ranim četrdesetima, prenosi "Slobodna Dalmacija".