
Hrvatska, Albanija i samoproglašeno Kosovo podigli su svoje bezbjednosne odnose na viši nivo potpisivanjem deklaracije o vojnoj saradnji, koja podrazumijeva određenu vrstu neformalnog, ili "mekog" vojnog saveza.
S obzirom na to da sve što se dešava u regionu ima konotacije i na BiH, postavlja se pitanje da li se ova vojna saradnja može odraziti na situaciju u BiH. Srbija je već izrazila žestoko protivljenje ovom udruživanju, smatrajući da se radi o stvaranju vojnog saveza protiv Srbije. Imajući u vidu specijalne i paralelne veze Srbije s Republikom Srpskom, postoji opravdano očekivanje da bi Srbi na regionalnom nivou mogli na neki način pokušati poslati odgovor.
Stavovi stručnjaka o saradnji
Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda i Denis Hadžović, direktor Centra za sigurnosne studije, slažu se da je riječ o političkom potezu, ali imaju različita gledišta oko mogućih dugoročnih efekata, posebno kad je BiH u pitanju. Radić, potencijalno, u nekom srednjoročnom periodu vidi mogućnost da bi ova vojna saradnja mogla imati negativan efekt na Srbe, dok Hadžović smatra da se prevashodno radi o pokušaju da se poveća vidljivost Kosova na međunarodnom planu, posebno kad je u pitanju bezbjednosna sfera. Oba stručnjaka smatraju i da se radi o balansiranju vojnih odnosa u regionu.
Radić prvo uklanja nedoumice da li je ova saradnja vojni savez ili nije. Prema njegovim riječima, nema klauzule o uzajamnoj odbrani i drugim karakteristikama tipičnog vojnog saveza. Radić, takođe, smatra da je protivljenje Srbije više slanje političkih signala nego realno protivljenje, podsjećajući da je Beograd u proteklih nekoliko godina predao puno ovlaštenja koja su Srbi imali na Kosovu, a da se javno mnjenje u Srbiji priprema za konačno rješenje ovog pitanja po principu "kuvanja žabe".
"Primjer za to je kriza zbog registarskih tablica na sjeveru Kosova. U jednom trenutku situacija je predstavljana kao gotovo pitanje rata, uz snažnu medijsku kampanju i podizanje borbene gotovosti. Međutim, na kraju je postignuto kompromisno rješenje, a cijela kriza se pokazala više kao politički i medijski igrokaz nego stvarna prijetnja sukobom", smatra Radić.
Mogući uticaj na BiH i Republiku Srpsku
Kada je riječ o mogućem uticaju na BiH i RS, Radić smatra da Hrvatska pokušava da kroz saradnju s Albanijom i podršku Kosovu izgradi političke i bezbjednosne veze u regionu koje su usmjerene na balansiranje uticaja Srbije.
Važno je naglasiti da takvo pozicioniranje trenutno ne predstavlja direktnu prijetnju, niti izlazi iz okvira NATO-a, jer ne postoji konkretan bezbjednosni sukob. Radi se prije svega o političkom i strateškom profilisanju.
Gledano dugoročno, međutim, može se uočiti trend stvaranja regionalnih odnosa u kojima se formiraju blokovi sa različitim interesima. Ipak, u ovom trenutku takvi scenariji ostaju u domenu spekulacije. Ne postoji konkretan razvoj događaja koji bi ukazivao na neposrednu prijetnju. Trenutna situacija se prije svega može opisati kao političko pozicioniranje i dugoročno oblikovanje odnosa u regionu", mišljenja je Radić.
Globalni trendovi i jačanje odbrane
Hadžović smatra da ove tri zemlje samo slijede globalne trendove u kojima se zbog geopolitičkih odnosa sve veći fokus stavlja na odbranu i jačanje vojnih sposobnosti.
"To je posebno važno za manje zemlje, jer se kroz takve okvire nastoji bolje zaštititi vlastiti interes i suverenitet. Savez Hrvatske, Albanije i Kosova treba posmatrati prije svega kao političku poruku. Hrvatska i Albanija su već članice NATO-a i sarađuju unutar tog sistema, dok se kroz ovaj format Kosovu daje veća vidljivost i politička težina. Istovremeno, šalje se signal Srbiji, koja intenzivno ulaže u svoje vojne kapacitete, da u regionu postoji određena ravnoteža", smatra Hadžović.
Hadžović takođe naglašava da su sličan "savez" potpisale i Srbija i Mađarska, i to uz napomenu da je Mađarska još i članica NATO-a.
Za Hadžovića glavna moguća prijetnja za BiH nisu eventualni regionalni vojni savezi, nego zapuštenost vojnih kapaciteta BiH i nedostatak političke vizije kako modernizirati njene oružane snage.
"Fokus ostaje na unutrašnjim političkim pitanjima, dok se strateška i vanjskopolitička pitanja zanemaruju. Bez jasnog smjera i aktivnijeg pristupa, zemlja ostaje u zastoju, dok drugi rade na jačanju svoje stabilnosti i sigurnosti", ističe on.