Vjeruje se da se kod Svetog Vasilija Ostroškog ide onda kad vas svetac “pozove”, a ne onda kad planirate da posjetite Ostrog. U to sam se uvjerila više puta, a posljednji put prošlog septembra kad sam otišla na godišnji odmor u Crnu Goru, priča jedna Srpkinja.

Kako kaže, kćerka njene prijateljice oduvijek je govorila kako želi da joj bude kuma i nekako se podrazumevalo da će se krštenje obaviti pod Ostrogom, ali nisu isplanirale datum.

– Svi smo mislili da ćemo jednom otići da se raspitamo o onome što je potrebno da pripremimo i da saznamo koliko košta krštenje, pa da ćemo sljedeći put potpuno spremni otići pod Ostrog da moja sadašnja kumica Ljubica primi ovu Svetu tajnu. Jedini problem je bio što nisam često odlazila u Crnu Goru, a vjerovala sam da je trebalo da se na licu mjesta, u manastiru, raspitamo šta je potrebno da pripremimo za krštenje, koliko dana ranije se zakazuje i kolika je cijena – kaže ona.

U manastir Svetog Vasilija odlazila je nekoliko puta, uvijek neplanirano, uz rečenicu “ako se put otvori” i uvijek sa posebnom zahvanošću.

– Duhovna blagodat koju svako ko ode da se pomoli pred moštima Svetog Vasilija Ostroškog je nemjerljiva, pa sam godinama sa prijateljima išla pod Ostrošku gredu. Jedne večeri smo se, potpuno spontano, dogovorili da za vikend odemo pod Ostrog, uvijek uz rečenicu “ako nam se otvori”. I “otvorilo” se, baš u nedjelju, kad je bilo desetak stepeni, uz laganu kišu. Željeli smo da se poklonimo moštima Svetog Vasilija Ostroškog, upalimo svijeće i ostavimo imena za molitve, i da se ujedno raspitamo o svemu što bi trebalo da uradimo da bi se Ljubica krstila – priča ona.

Uvek je bila praksa da se od donjeg do gornjeg manastira ide pješice, iako postoji savršeno asfaltiran put kojim se autom stigne za pet minuta.

– Ali, kad vidite onu svetinju u stijeni, sve i da niste vjernik nekako vam bude neprijatno da zdravi i pravi idete automobilom do vječne kuće Ostroškog čudotvorca. Uz to, put kroz šumu je čaroban, iako morate da savladate nekoliko stotina stepenika i da dobro pazite da se ne okliznete. Kod donjeg manastira već je bilo ljudi. Vidjeli smo dvojicu sveštenika i pitali ih gdje da se raspitamo za krštenje.

– Samo uđite u crkvu i zakažite, biće naredno krštenje za pola sata – rekli su nam.

Bili smo iznenađeni. Zar je moguće da nam niko neće tražiti bijelo platno za kumče, posebne svijeće, moju krštenicu iz crkve…? Bila sam kuma nekoliko puta, i na krštenju, i na vjenčanju, i procedura je bila prilično zahtjevna – doduše, uvijek u Srbiji. Zar je u Crnoj Gori sve tako jednostavno?

Da skratim – jeste. Nepunih pola sata prije podneva pitali smo šta nam je potrebno za krštenje i dobili jednostavan odgovor: dobra volja, potvrda “na riječ” da sam krštena (valjda u crkvi niko neće lagati da je kršten), svijeća i bijelo platno za kumicu koji su koštali oko pet evra. Pitali smo, naravno, koliko košta sam čin krštenja, odnosno koliko iznosi propisana tarifa.

– Samo krštenje se ne plaća, svako daje koliko želi, odnosno koliko može – rekao nam je sveštenik.

Kako izgleda grupno krštenje

– Ljubičina mama je dala svoje, muževljeve i Ljubičine podatke, ja sam izdiktirala svoje i ubrzo je počelo grupno krštenje: sedmoro kumića i sedmoro kumova, uz roditelje i prijatelje koji su se okupili u malenoj svetinji, i naravno sveštenika koji je obavio svečani čin. Najprije molitva Oglašenja, pa tri molitve zaklinjanja, pa odricanje od Sotone, pa sjedinjenje sa Hristom, pa čitanje Simbola vjere, pa osvećenje vode, osvećenje ulja, krštenje, pa miropomazanje, obilazak tri kruga oko krstionice, omivanje i postriženje kose – opisala je ona ovo iskustvo.

Kako kaže, iako je sveštenik uradio sve što se inače radi i na pojedinačnom krštenju, prisustvo grupnom krštenju je neopisiv osjećaj.

– Da li zato što je svetinja manjih dimenzija, pa imate drugačiji osjećaj bliskosti sa do tada apsolutno nepoznatim ljudima, da li zato što tad na poseban način osvijestite da “Hristos između nas jeste i biće”, tek grupno krštenje je duhovni doživljaj koji ću nositi u sebi do kraja života.

Moja kumica Ljubica imala je jedan jedini strah pre nego što će postati “pastir Crkve Hristove” – da li će morati da čita “Simbol vere” pred svima ili ne. Malo je stidljiva za tu vrstu javnih nastupa – ipak ima samo deset godina. Sveštenik to nije tražio, pa joj je laknulo i Svetu tajnu krštenja primila je s velikom radošću.

Po završetku čina jedni drugima smo čestitali krštenje, a onda, po običaju, krenuli pješice kroz šumu do gornjeg manastira i kivota Svetog Vasilija. U manastirskoj prodavnici kupili smo brojanice u znak sjećanja na taj, za Ljubicu i mene, kao i za njene roditelje i brata važan dan. Napravili smo i nekoliko fotografija ispred gornjeg manastira za uspomenu. Ono što će, međutim, ostati kao najljepša uspomena je blagodat koja se razlila po svima nama tokom čina krštenja. Ali, ta blagodat je ujedno i obaveza i moja i moje kumice – da djelima dokažemo da smo je bile dostojne u blizini mošti Svetog Vasilija Ostroškog – istakla je na kraju, piše ŽenaBlic.