Kao najveća prijetnja u ovoj studiji navedeno je naoružavanje Hrvatske i Srbije i trka u naoružavanju između ove dvije zemlje, dok su oružane snage BiH zaostale u ovoj trci.

 

U studiji je naglašeno da je dinamika nestabilnosti započela 2015. godine, kada je Hrvatska počela da se interesuje za kupovinu velike količine teškog naoružanja.

 

"Zagreb je uputio zahtjev SAD za kupovinu lansera za rakete dometa preko 300 km, što je dovelo do rasta tenzija između Hrvatske i Srbije, obje optužujući jedna drugu za izazivanje tenzija u regionu", naglašeno je u tekstu.

 

Nakon što SAD nisu odgovorile na ovaj zahtjev Hrvatske, dalje je istaknuto da je Zagreb krenuo u nabavku sekundarnog naoružanja iz Njemačke i SAD po redukovanim cijenama, a nabavke su uključivale haubice, topove, napadne helikoptere i druga borbena vozila.

 

"Bezbjednosne teme su odjednom postale vruća tema u regionu. Srbija je posebno posvetila pažnju činjenici da je Hrvatska nabavila borbena mehanizovana vozila prikladna za nizinske terene kakvi karakterišu područje srpsko-hrvatske granice", naglašeno je u tekstu. Dodaje se da je Srbija od 2016. na ovo odgovorila ulaganjem milijarde dolara u modernizaciju svojih oružanih snaga. Za razliku od Hrvatske, kako je naglašeno u studiji, Srbija se odlučila za diverzifikovanu kupovinu naoružanja od Rusije, Kine, SAD, Francuske i drugih zemalja. Nakon proglašenja vojne neutralnosti Srbije, kako je istaknuto, interes prema Srbiji sve više su počeli pokazivati Rusija i Kina.

 

"Rusija posebno pokušava da zadrži svoju ulogu kao tradicionalni snabdijevač naoružanja u Srbiji. Osim toga, Srbija se dosta oslanja na domaću namjensku industriju", istaknuto je. U studiji je naglašeno da je odbrambena politika Srbije konzistentna sa srbijanskom spoljnom politikom, koju karakteriše aspiracija za članstvo u EU, ali i produbljivanje odnosa s Rusijom i Kinom.

 

"Uprkos tome, Srbija održava duboke odbrambene odnose sa zapadnim zemljama. Ima partnerstvo s NATO-om, obezbjeđuje trupe za borbenu grupu EU za Balkan i sarađuje s NATO-om u misijama održavanja mira i zajedničkim vježbama", naglašeno je.

Što se tiče BiH, istaknuto je da Bošnjaci ovo naoružavanje Srbije i Hrvatske doživljavaju kao prijetnju, a dodaju i da jačanje i naoružavanje policijskih snaga u RS vide u ovom kontekstu.

 

"U slučaju sukoba, operativne mogućnosti multietničkih profesionalnih oružanih snaga BiH su, u najmanju ruku, upitne. Bošnjačke elite napredak ka članstvu u NATO vide u kontekstu snažnog protivljenja iz RS, posebno što i Hrvatska i Srbija zaštitu 'svojih' štićenika u BiH vide kao svoj nacionalni interes", naglašeno je.

 

Aleksandar Radić, vojni ekspert iz Beograda, kaže da ovakva istraživanja treba uzimati s oprezom i uvidjeti koji su pravi razlozi za trendove u regionu kad je u pitanju naoružavanje. On ističe da se Hrvatska počela ozbiljnije naoružavati još 2007. godine nabavkom višenamjenskog borbenog oklopnog vozila patria, što je, kako ističe, bilo uzrokovano kasnijim članstvom u NATO i zamjenom naoružanja koje je ostalo iz bivše JNA.

 

"Oni su kao članica NATO-a bili u prilici da nabavljaju oružje po uslovima koji su im bili snošljivi kad je reč o cenama. U Srbiji mislim da nije bio pokušaj da se parira Hrvatskoj, osim možda na propagandnom nivou, jer i srpsko i hrvatsko javno mnenje želi da vidi poređenje pa se onda političari malo time rukovode", smatra Radić. Prema njegovom mišljenju, glavni razlog naoružavanja Srbije je stvaranje političkih referenci prema zemljama za koje rukovodstvo Srbije smatra da treba da budu partneri Srbiji.

 

"Na to ukazuje nastojanje da se ugovori prave na sastancima na nivou predsednika i izbor zemalja s kojima se ulazi u te poslove", smatra Radić. Ističe da izbor naoružanja ukazuje da se ne ide u nabavke koje bi išle ka potrebama vojske u smislu odnosa snaga u regionu, već da se stvore političke reference.

 

"Uostalom, bilo bi apsurdno da se Srbija takmiči s Hrvatskom, zemljom iza koje stoji NATO", naglasio je Radić.