Srbi bez struje u Teslinom rodnom kraju
Sela su ostala, ljudi više nema. Tako danas izgledaju podvelebitska mjesta gdje su živjeli Srbi prije ratnih strahota devedesetih godina, kada su im kuće zapaljene i srušene, a oni natjerani da napuste ognjišta. U Medaku, smještenom između reka Like i Glamočnice, nekoliko kilometara od Gospića, prije devedesetih tu je živjelo 850 Srba, danas ih je pedesetak. U Čitluku ih je desetak, Počitelju samo dvije žene, a u Divoselu nema doslovno – nikoga.
Ona šačica preostalih Srba, prije svega staraca, životari u pustoši, mnogi bez struje i vode. A samo nekoliko metara od njihovih kuća je vrelo Mrđenovac, koje snabdijeva pola Like vodom. Dvadesetak metara od doma u kom su živjeli roditelji Nikole Tesle, od koga su ostali samo temelji, stoji bandera koja je nekada vodila struju do srpskih kuća. Sada u rodnom kraju velikog Tesle struje za mnoge Srbe nema?!
– Odmah do Teslinih je i moja kuća, a mi smo u rodu sa Nikolom. Sve je tu devedesetih porušeno, a kada sam podnio zahtjeve za obnovu, redom su me odbijali – priča nam Dušan Došen (72), koji se u međuvremenu oženio u Beogradu, ali sve vrijeme provodi u starom kraju u Lici.
Crkva gdje je kršten Tesla
– Živim u kontejneru, bez struje i svaki dan nešto uradim da bih ovdje mogao držati krave. Kako sam radio u Hrvatskoj, Srbiji i Alžiru, imam tri penzije, ali ona hrvatska iznosi 25 evra.
Maltretiranje sa strujom doživljava i Nada Stanić Telebar, jedini povremeni stanovnik Divosela, kada iz Rijeke dođe do porodične kuće koju je sama obnovila.
– Tu vam je divljina kakve nema, sve je zaraslo, kuće srušene i napuštene. Do prije koju godinu živjele su dvije porodice, ali su svi umrli i sada je selo prazno – kaže stanovnik sela.
Baš tu, u Divoselu, kao i u okolnim mjestima od Gospića do Velebita, počinjeni su nečuveni zločini nad Srbima u operaciji poznatoj kao “Medački džep”. Hrvatska vojska je 9. septembra 1993. napala srpska sela koja su bila mjesecima pod zaštitom UN. Pod tom “zaštitom” ubijeno je 88 ljudi. Samo zato što su Srbi.
– Vjerujte, užas. Moj bratić je bio živ odran. Na identifikaciji su porodici pokazali samo šaku koja je ostala. Strašna su to zvjerstva bila, kao i ona u Drugom svjetskom ratu, kao da se istorija ponovila – vraća Nada u glavi stravične slike pokolja.
Nekoliko metara od table na kojoj stoji natpis Medak, sa desne strane, nalaze se srušene zgrade. Vidimo i jednu novoizgrađenu. Avetinjski je pusta.
– Nema nikog, jedina žena koja je bila u zgradi je umrla. To je sudbina Srba iz ovog kraja, jer ih jednostavno više nema – kaže nam Mirko Zagorac, predsjednik Mesnog odbora Medaka, uz to i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine u opštini Gospić.
Odvodi nas nekoliko metara dalje, do spomenika narodnom heroju Smilji Pokrajac, na kojem je crvenom bojom iscrtana svastika i napisano slovo “U”.
– Već šesti put. Svaki put to obrišem, a oni ponovo. Ma ne bojimo se mi ovdje nikoga, ali tužno je da to niko ne sprječava. Vidite, tu je nekad bila škola, danas su ruševine, a devedesetih je miniran i spomenik srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Nije obnovljen ni do danas.
Zagorac kaže da u susjednom selu Čitluk danas žive četiri srpske porodice, a u Počitelju samo dvije žene, majka i kćerka. I sam se vratio u svoju kuću koja je srušena nakon što mu je u Srbiji umrla žena. Vodi nas do Jovana Kuprešanina (89), koji živi u obnovljenoj kući, koja je takođe bila zapaljena i srušena.
– Pod stare dane sam krenuo od samog početka – kaže nam Jovan, koji je invalid bez noge. Prije devedesetih je imao četiri traktora, dva kombajna… – Sve je to pokradeno i sada živim od 105 evra penzije…
Komšija gotovo da i nema, jer osim Milana Kuprešanina, koji stanuje pod betonskom pločom, bez krova, u prostoriji u koju ulazi kiša – nema nikoga.
– Popisivao sam Srbe koji nemaju vodu i struju, slao na sve adrese, ali do sada ništa – ogorčeno priča Zagorac.
Potvrđuje nam to i Nikola Lalić, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke za Liku.
– Prije rata tu su živjeli brojni Srbi, a sada su sela zarasla i izgledaju kao prašuma. Pa ko bi se vratio u kuće bez struje i vode? Nešto smo uspjeli sa solarnim panelima da riješimo, a oni koji su zatražili uvođenje struje dobili su račune koje je nemoguće platiti.
Tako je i Nada Stanić Telebar dobila račun na 90.000 evra.
– Kao da sam kineski investitor. Išla sam i do predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, upoznala saborske poslanike i osim utješnih riječi nije bilo ništa. U Divoselu su svi umrli, a da nisu dočekali struju, a prije rata to je bilo selo u kojem je bila sramota ne završiti fakultet…
Putem punim dubokih rupa dolazimo do kuće Mileve (64) i Neđeljke Potrebić (87) u Počitelju. Devedesetih im je sve izgorjelo, a porušena kuća je u blizini nove, koju su uz muku obnovili. Nema vode, ali ima struje, hvale socijalnu službu koja im je na pomoći.
– Kada ovdje zapadne dva-tri metra snijega, teško je doći do naše kuće, ali, eto, preživljavamo – kaže Mileva, dok goste uz ličku srdačnost nudi rakijom. A tako je i u preostalim srpskim kućama u Čitluku, Papuči, Kruškovcu. Kada i ovo malo Srba napusti ovaj svijet, podno Velebita ih više neće biti.