„Iz Bugarske mi je u sjećanju najviše ostalo to kako su me u jednoj limuzini vozili u lijepa brda i na plaže u toj zemlji i kako su prema meni, ponekad u pratnji moje supruge, postupali kao prema paši. Nikad ranije i nikad kasnije nisam doživio takvu gostoljubivost. Bugari su nas davili u svom skupocenom vinu; organizovali su izuzetne svečanosti u najboljim odmaralištima Komunističke partije, uz to smo lovili divljač, patke ili fazane u lovištima koja su bila rezervisana za predsjednika Živkova i bugarsku elitu. Ponekad je njihova želja da nam se svide, svojoj starijoj slavenskoj braći, poprimala apsurdne oblike.“

To su sjećanja generala Olega Kalugina, dugogodišnjeg šefa KGB-ovog kontraobavještajnog odjeljenja. O Bugarskoj piše kao o raju za zemaljske užitke – general tajne službe naviknut na odricanja u Sovjetskom Savezu, koji je često odlazio u „16. sovjetsku republiku“, kako su u šali zvali najmanju članicu Istočnog bloka za vrijeme Hladnog rata.

Jedan od najviših funkcionera KGB-a nije u Bugarsku dolazio zbog posla, već zbog užitka. S gledišta sovjetske tajne službe ta zemlja je u stvari bila nezanimljiva – pokoja informacija o NATO u Grčkoj ili Turskoj, poneka vrbovana djevojka na obali Crnog mora, i uz to, potpuno pokoravanje volji Moskve. Sve bi to moglo da se zanemari. Ali vino, planine, more i hrana – to je ostavljalo jak utisak na sovjetske drugove. Kulturna diplomatija i „rakija-diplomatija“

Zemlja siromašna sirovinama i industrijom otkrila je 1950-ih svoj posebni kapital, a on u stvari sve do danas privlači milione turista: gostoljubivost, priroda i kuhinja. I Bugarska tajna služba znala je kako da to iskoristi.

Na Zapadu je CIA svoje kolege iz njemačkog BND-a pozivala na tronedjeljna putovanja po SAD. To se nazivalo „kulturnom diplomatijom“. Ideja je bila da budući šefovi njemačke tajne službe budu impresionirani veličinom i snagom SAD.

U Bugarskoj je zloglasna Državna bezbjednost imala za to kontramjere: „rakija-diplomatiju“. Tako su recimo tone bugarskih delicija bile slate su kolegama Štazi u Istočnom Berlinu. Samo 1974. poslali su im tonu grožđa i tonu krastavaca, pola tone krušaka, 500 boca vina Kadarka, 500 kilograma ovčijeg sira. Socijalističko prijateljstvo razvijalo se preko stomaka.

Kad zvanični susreti na najvišem nivou ne bi mogli da budu održani, istočnonjemački ministar Erih Milke jednostavno bi bio pozvan da ljetnji odmor provede u Bugarskoj. Tamo se važnim temama razgovaralo u opuštenoj atmosferi. Nakon toga je ostala i bilješka: „Ovakav oblik kontakta veoma je koristan, jer ministarstvu omogućava širenje kontakata s rukovodstvima bratskih organa.“

Omiljena odmarališta

Kao što se bugarska Državna bezbjednost dodvoravala oficirima KGB-a, slično je bilo i sa istočnonjemačkim kolegama – redovno su pozivani na godišnji odmor. Za to je svake godine na raspolaganju bilo 25 mjesta u odmaralištima na Crnom moru ili u brdima.

Godine 1970. je tako na odmoru bio i dugogodišnji šef špijunaže DDR-a Markus Volf. Tamo je, jednog dana, dok je čitao moskovsku „Pravdu“ u odmaralištu bugarske Državne bezbjednosti na Staroj planini, ostao zapanjen. U Moskvi je upravo tada kancelar Zapadne Njemačke Vili Brant potpisao tzv Moskovski sporazum i time dao novi smjer odnosima Istoka i Zapada.

Novac za bugarske drugove očigledno nije igrao nikakvu ulogu kada se trebalo predstaviti kao dobar domaćin. To je posebno važilo za „specijalne operacije“. Markus Volf je 1967. lično putovao u Bugarsku kako bi se tamo sastao s jednim od njegovih najvažnijih saradnika u vladajućim krugovima u Bonu. Odmah su ga podržale njegove bugarske kolege. Organizovali su dvonedjeljno putovanje po čitavoj zemlji – i na kraju čak preuzeli sve troškove. Velikodušni Bugari i precizni računi

Koliki su troškovi bili u takvim „specijalnim akcijama“ pokazuje jedan drugi slučaj. U julu 1974. istočnoberlinski špijuni najavili su susret s agentom u Bugarskoj. Radilo se vjerovatno o susretu sa poslanikom u Bundestagu Valterom Flemingom, koji je od 1969. sarađivao sa Štazijem pod kodnim imenima „Julijus“ i „Valter“.

Nakon nedjelju dana u odmaralištu na Crnom moru, čitava ekipa istočnonjemačkih i bugarskih oficira tajnih službi, uključujući i njihove žene, otišla je planinsko lječilište Pamporovo. Za pet dana pojeli su i popili hrane i pića za 1081,18 leva. I sve je to minuciozno navedeno u izvještaju: 56,40 leva za 22 kilograma ovčijeg sira, 208,90 leva za meso i 65 kilograma ribe, 12,92 leva za 38 vekni hleba, 88,98 leva za 75 flaša vina...

Nije slučajno taj susret podveden pod kodnim imenom „Orfej 74“. Ukupni troškovi koje je dobrovoljno preuzela bugarska tajna služba iznosili su 6010,37 leva, od toga 4878,47 za bugarske specijalitete i alkohol.

Isto toliko velikodušna bugarska tajna služba je bila i kad su tamo dolazili bivši DDR-ovi i sovjetski špijuni. A dolazili su svi. Od KGB-ovog špijuna Kima Filbija, preko KGB-ove krtice u njemačkoj tajnoj službi BND Hajnca Felfea, zatim špijuna u kancelarskom uredu Gintera Guilaumea, do bivše sekretarke NATO Ursel Lorencen.

Onaj ko je u socijalizmu radio kao špijun, mogao je da se nada zasluženom odmoru. Bugarska je pritom bila omiljeni cilj. A bugarska tajna služba nade je polagala u gostoljubivost, privlačnost prirode i bugarsku kuhinju kao dobro sredstvo špijunske diplomatije, piše Dojče vele.