Sve to ih čeka upravo u septembru, koji inače važi za najteži mjesec za preživljavanje sa domaćim prosječnim platama.

Cijene privatnih vrtića su u prosjeku u gradovima od 180 do 220 KM, dok su u opštinama bile nešto niže, pa najavljeno poskupljenje od oko 20 odsto za jednu prosječnu radničku platu nije nimalo bezazleno.

Vlasnici vrtića rast cijena pravdaju rigoroznim pravilnikom o ishrani koji iziskuju dodatne troškove, pa roditeljima zasad ne preostaje ništa nego da čekaju i nadaju se da će najavljena poskupljenja biti minimalna.

Podizanje cijena državnih vrtića nije najavljeno i one su nešto niže, ali nemaju sva djeca mjesta u njima, zbog čega su posljednjih godina munjevito nicali privatni vrtići. Iako su kod nas cijene  privatnih vrtića daleko niže nego u regionu, svako njihovo odmicanje od cijena državnih predškolskih ustanova preveliki je udarac za džep roditelja, dok se sa druge strane njihovim vlasnicima ne isplati raditi za niže.

Paradoks je što našim gradovima u koje se doselio veliki broj stanovnika nedostaje državnih vrtića koji bi primili svu djecu. Na tome se mnogo radilo, ali cjelokupan procec traje sporo i otežano, a sa druge strane privatni vrtići koji imaju takve kapacitete prepušteni su sami sebi.

Umjesto što se traže pogodne lokacije za otvaranje novih državnih vrtića, regulišu razni imovinsko-pravni odnosi, najlogičnije rješenje koje se nameće je subvencionisanje privatnih predškolskih ustanova po principu javno-privatnog partnerstva na sličan način kako je to regulisano u državnim.  Tako bi se muke olakšale prvenstveno roditeljima, a onda i lokalnim zajednicama i privatnicima.

Ljiljana Radić