U nevjerici šta ih je sve zadesilo, porodica Trivić iz Gornjih Karajzovaca kod Gradiške započinje jedan sasvim drugi život, život u neizvjesnosti od svakog sljedećeg dana. Trivići su, nažalost, nedaću osjetili i prije nego što je kriza izazvana pandemijom virusa korona cijelo društvo pomjerila iz ležišta i natjerala u gubitke.

Ova sedmočlana familija stanuje bukvalno u dvije prostorije, veća djeca su zajedno u svojoj sobi, beba i roditelji spavaju u dnevnoj. Ali, gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna. Mnogo ih više muči što su im krov i dio poda izgorjeli u požaru, pa ih hitno treba popraviti. 

Jedno što im se nije promenilo i iz čega dvoje vrijednih roditelja crpe svu snagu jeste ljubav i osmijeh njihove djece: desetogodišnjeg Sergeja, osmogodišnjeg Luke, petogodišnje Sare, dvogodišnjeg Stefana i najmanje – sedmomjesečne mezimice Sanje.

– Prije pet godina podigli smo kredit za kuću, oboje smo radili u privatnim firmama. Ja sam pretežno bila u trećoj smjeni, od 22 do šest sati ujutru, kako bih po danu čuvala djecu. Malo odspavam kada se muž vrati s posla i dosta. Ništa nije mi bilo teško, jer sam znala da ću na kraju mjeseca da dobijem koji dinar, da ću platiti ratu kredita. Međutim, dok sam bila trudna s petim djetetom, firma u kojoj sam radila ugasila je pogon i proglašena sam tehnološkim viškom. Nedugo zatim i muž ostaje bez posla u svom preduzeću, zbog malog obima posla. Našli smo se odjednom bez prihoda, život se, eto, okrene u sekundi – priča majka Aleksandra.

Oboje roditelja bez posla, djeca rastu, a obaveze pristižu. Znali su da je pred njima teško vrijeme, ali dok se ne nađeš u takvoj situaciji – nemoguće je ni naslutiti koliko. Predrag je u međuvremenu počeo da radi za nadnicu u komšiluku, što im je kolika-tolika sigurnost. 

Ipak, svaki mjesec treba nekako platiti ratu kredita, a kad pomisle na 20.000 maraka koliko još imaju vratiti, zavrti im se u glavi. I dug za struju popeo se na 750 maraka. 

– U našem zaseoku je loš napon struje, ne možemo ni zamrzivač držati. Imam mali fižider koji otapam svaka dva dana da bi mogao hladiti. Veš mašinu ne smijem do kraja napuniti, samo na pola je palim, ali kako god da je, računi za struju stižu. Kad god imamo nešto novca, mi odemo uplatiti dio kako nam je ne bi isključili – govori ova mlada žena.

Priželjkivali su nekad kako će urediti još dvije spavaće sobe, ali prioriteti su se promijenili. Nagorjeli krov ne može dočekati zimu, kao ni oronuli pod iz kojeg sada izlaze mravi.

Mladim parovima u Srpskoj mahom se poručuje da ne čekaju idealne uslove za stvaranje porodice. Upravo Predrag i Aleksandra nisu nikad kalkulisali, sami su sve gradili i stvarali, pa ipak od poštenog rada danas ne mogu pristojno živjeti. Ovim ponosnim ljudima najteže pada što o svojoj sudbini moraju pričati javno, u nadi da će se za njih naći izlaz iz vrzinog kola kako ne bi ostali bez krova nad glavom, ali i cijele kuće. 

Svi koji bi željeli da pomognu ovoj porodici da djecu izvedu na pravi put mogu ih pozvati na broj telefona 066/791-561.

“Život je težak svakome”

Aleksandra je jedinica i vrlo dobro zna kako je odrastati bez brata i sestre, svog najmilijeg, s kojim se u mladosti igraš, dijeliš tajne, smišljaš nestašluke, čak i malo posvađaš. Baš zato je htjela da svojoj djeci pruži jednu posebnu ljubav i vezu za cijeli život, kakva se rađa u velikim porodicama.

– Obožavam djecu, živim za njih, svaki dan se budim samo radi njih. Planirali smo da imamo troje-četvoro djece, peto nismo, ali ne kajemo se ni jedne sekunde, svako dijete volimo podjednako. A, život je težak svakome, ne samo višečlanim familijama. Republiku Srpsku obožavam, kao i svoj narod, i najradije bih ostala i živela ovdje, samo ne znam više sa kojom opcijom – sjetno govori ova mlada majka.