Društvo
10.04.2023.
13:35
Radovin (100) spremno čeka kada će ga Bog pozvati sebi, sam SPREMIO SANDUK I KRST (FOTO)
Izvor: srpskainfo.com
0
Podijeli
Vitalan i živahan djed Radovin iz sela Dudovica kod Lazarevca samo još jednom pokazuje da su godine broj na papiru. Ovog marta zakružio je trocifren broj i oduvao svjećice sa brojem 100. Jedan je među rijetkima koji je u Srbiji doživio ovu duboku starost, a njegov život činile su lijepe i one manje lijepe stvari.
Ono po čemu je takođe specifičan jeste što čitav jedan vijek nosi dva imena.
– Vladao je tifus, kolera i boginje u vrijeme kad sam se ja rodio pa se nije krštavalo, jedno ime na vodici su mi dali to je Radovin a kum u crkvi mi je dao ime Radovan, u ličnoj karti mi piše Radovin a ja se odazivam na oba. Pamtim mnogo toga, moj otac je borac sa Solunskog fronta i odlikovan je sa dva odlikovanja. Ne dao Bog da ovaj narod doživi muke koje su oni tada preživljavali, mi smo ratovali, patili, teška vremena su bila i ne daj Bože da se nikada vrate. Sjećam se kao da sada gledam kada sam bio kralju Aleksandru Karađorđeviću u Topoli na sahrani, njega su ubili u Marseju – priča djeda Radovin Milošević za RINU.
I retki su ljudi pod ovozemaljskom kapom koji mogu bistre glave da svjedoče čitav vijek unazad a djeda Radovan ili Radovin se sjeća svega. Ubijeđen je da je samo Božjom voljom i dalje na ovom svijetu iako nema ni druga ni prijatelja, jer su se svi odavno preselili na onaj svijet. Jedino on još uvijek svjedoči o patnjama našeg naroda, bolestima i raznim mukama.
– Mnogo teško se živjelo, nije se imalo, vladala je glad i nemaština. Sve što smo imali sami smo stvarali, mnogo se radilo a više smo trpjeli gladni nego što smo bili siti. Sve što vidite u ovom dvorištu bilo je pokriveno šintom a ja sam stavio pod crijep, kopao sam bunar da dođem do vode. I dalje radim iako sam ostario, riljam baštu, sijem povrće, samo stoku više ne gajim, cijepam drva, održavam kuću – priča ovaj starina.
I retki su ljudi pod ovozemaljskom kapom koji mogu bistre glave da svjedoče čitav vijek unazad a djeda Radovan ili Radovin se sjeća svega. Ubijeđen je da je samo Božjom voljom i dalje na ovom svijetu iako nema ni druga ni prijatelja, jer su se svi odavno preselili na onaj svijet. Jedino on još uvijek svjedoči o patnjama našeg naroda, bolestima i raznim mukama.
– Mnogo teško se živjelo, nije se imalo, vladala je glad i nemaština. Sve što smo imali sami smo stvarali, mnogo se radilo a više smo trpjeli gladni nego što smo bili siti. Sve što vidite u ovom dvorištu bilo je pokriveno šintom a ja sam stavio pod crijep, kopao sam bunar da dođem do vode. I dalje radim iako sam ostario, riljam baštu, sijem povrće, samo stoku više ne gajim, cijepam drva, održavam kuću – priča ovaj starina.
Kaže da sve jede sem jagnjetine i pilećeg bijelog mesa, sam sebi sprema hranu i ni u čemu ne oskudijeva iako nema penziju. Prije 20 dana je vratio vozačku dozvolu i oprostio se od “fiće” kog je vozio sve do svog stotog rođendana. Sam je sebi za života napravio sanduk i krstaču još prije 40 godina i kako kaže, spremno čeka kad će ga Bog pozvati.
– Živim sam, djeca su mi po svijetu, kćerka je u Americi, sin je ovdje ali su njegova djeca po svijetu. Ratovao sam za ovu državu i neću da je napustim, ovdje sam se rodio i ovdje ću da umrem to je moj dug prema otadžbini – poručuje deda Radovin.
Za života je promijenio 10 matičara, 20 sveštenika i 30 partijskih predsjednika opštine, jednog kralja, a Tita je nadživio za više od 40 godina, piše Rina.
Iako su ga godine pritisle još uvijek se bori, jedino mu pada teško što su mu djeca otišla u bijeli svijet.