Haški tribunal ga je, međutim, te optužnice oslobodio zbog nedostatka dokaza.

Prvi put je ostavku podnio 2005, nakon samo 100 dana provedenih na vlasti. U svom tadašnjem obraćanju građanima Kosova, Haradinaj je rekao da je to bio jedan od najtežih dana u njegovom životu.

– Ovo je jedan od mojih najtežih dana, ali sloboda ima visoku cijenu… – rekao je on.

Dodao je da će se suočiti sa optužbama haškog tribunala, te pozvao narod Kosova da prihvati takvu njegovu odluku.

– Tražim od vas da prihvatite ovu sudbinu, molim vas da prihvatite sve što je gotovo nemoguće prihvatiti, ali učinite to u čast zemlje i nacije – rekao je Haradinaj.

Protiv Ramuša Haradinaja pred Haškim sudom vođena su dva procesa u kojima je pravosnažno oslobođen zbog nedostatka dokaza.

Haradinaja, bivšeg komandanta OVK u zoni pod nazivom Dukađini (koja je obuhvatala dijelove opština Dečani, Ðakovica, Peć, Istok i Klina koje je naseljavao mahom albanski živalj), prva optužnica je teretila za okrutno postupanje, torturu i ubistva ljudi zatočenih u improvizovanim logorima.

Uz Haradinaja na optuženičkoj klupi našli su se Idriz Baljaj i Lahi Ibrahimaj, a šest godina zatvora, koje je odslužio, dobio je Ibrahimaj.

Nakon žalbe Haškog tužilaštva Apelacionom vijeću, suđenje je vraćeno na početak po manjem broju tačaka optužnice.

Međutim, tada su svjedoci odbijali da svjedoče ističući nedovoljne mjere zaštite.

I u ponovljenom suđenju optuženi Haradinaj, Baljaj i Ibrahimaj su oslobođeni zbog nedostatka dokaza.

Početkom januara 2017. uhapšen je na švajcarsko-francuskoj granici po potjernici Srbije, ali ga je Apelacioni sud u Kolmaru oslobodio odbijanjem zahtJeva Srbije za njegovu ekstradiciju kao bivšeg vođe terorističke OVK.

Haradinaj je rođen 3. jula 1968. u selu Glođane kod Dečana na Kosovu.

Poslije demonstracija kosovskih Albanaca 1989. emigrirao je u Švajcarsku, gdje je regrutovan u Narodni pokret Kosova iz kojeg je kasnije nastala tzv. Oslobodilačka vojska Kosova.

U Švajcarskoj je učio kung-fu i ratne vještine, a u Albaniji je 1996. završio obuku i učestvovao u stvaranju terorističkih baza u gradovima Kuks i Tropoja. Na Kosovo je često dolazio ilegalno, a trajno se vratio sredinom 1997, kada je s braćom Dautom i Škeljzenom organizovao terorističke napade na policiju širom Metohije.

U aprilu naredne godine postao je jedan od regionalnih komandanata terorističke OVK.

Na njegovu inicijativu u Glođanu je formirana specijalna jedinica OVK „Crni orlovi“, kojoj se pripisuje odgovornost za mučenja i ubijanja više desetina srpskih civila, čija su tijela nađena u Radonjićkom jezeru i po seoskim bunarima u opštini Dečani.
Vlasti u Beogradu optužile su Haradinaja da je odgovoran za mnoge zločine nad Srbima u tom dijelu pokrajine i za njim raspisale potjernicu.

Optužen je za masovno ubistvo Srba na području Glođana, gdje je u ljeto 1998. na poljoprivrednoj plantaži nađeno više od 20 leševa.

Poslije zvaničnog raspuštanja i demilitarizacije OVK, početkom 2000, formiran je Kosovski zaštitni korpus, u kojem je Haradinaj bio zamjenik komandanta Agima Čekua.

Sa te dužnosti se povukao 11. aprila iste godine i najavio osnivanje stranke. Njegova stranka se zove Alijansa za budućnost Kosova, a pratile su je brojne kontroverzne aktivnosti tokom predizborne kampanje za lokalne izbore, oktobra 2000, i jedan, nikad do kraja rasvijetljen incident, u kojem je Haradinaj ranjen.

Haradinaj je sa još 30-ak pripadnika KZK početkom jula 2000. napao porodicu Musaj iz okoline Dečana, potom je „teško ranjen“ i prebačen u Njemačku, a ubrzo po njegovom povratku ubijen je jedan član porodice Musaj.

U avgustu 2002. međunarodni tužilac na Kosovu podigao je optužnicu protiv Haradinaja zbog oružanog napada na jednu albansku porodicu 2000, ali nikada nije osuđen.

U svom autobiografskom djelu „Priča o ratu i slobodi“, Haradinaj je izjavio da su pripadnici OVK „svakog dana ubijali srpske policajce“.

U okviru istrage o ratnim sukobima na Kosovu i Metohiji 1998. i 1999. i aktivnostima OVK, Haradinaj je u Prištini 10. novembra 2004. razgovarao sa istražiocima Haškog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivšeSFRJ , u vezi sumnji da je počinio ratne zločine nad Srbima i drugim nealbanskim stanovništvom tokom oružanih sukoba na Kosovu.

Povodom istrage Haškog tribunala protiv njega, sam Haradinaj odbacio je mogućnost podizanja optužnice Haškog tribunala. On je odmah poslije izbora ocijenio da je riječ o „spekulacijama i glasinama“.

Tribunal je protiv Haradinaja (zajedno sa Idrizom Balajem i Lahi Brahimajem) podigao optužnicu (slučaj br. IT-04-84-I), kojom ga po 37 tačaka tereti za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, na osnovu individualne krivične odgovornosti (koja uključuje i učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu), počinjene u periodu od 1. marta do 30. septembra 1998. godine (u koje vrijeme je Haradinaj bio komandant operativne zone Dukađin).

Haradinaj je po prijemu optužnice podnio ostavku na mjesto premijera Kosova i dobrovoljno se predao Tribunalu 9. marta 2005. Inače, nije se odmah složio s američkom sugestijom da mirno i dostojanstveno ode u Hag, nego je tvrdio da mu je Džejmi Rubin nešto obećavao u ime Medlin Olbrajt.

Kao komandant zone Dukađin, Haradinaj je slovio za najpouzdanijeg zapadnog saveznika na Kosovu, čiji su borci, osim sukoba sa srpskim snagama bezbjednosti, veliku pomoć avijaciji NATO pružali i u otkrivanju neprijateljskih položaja.

Poslije rata, tokom demilitarizacije OVK u snage za borbu protiv elementarnih nepogoda, Haradinajeve jedinice su se najbrže transformisale u Kosovski zaštitni korpus, zarad čega su mu povremeno opraštali „sitne nestašluke“, poput oružanih obračuna sa rivalskim klanovima na zapadu Kosova.

U takvim obračunima, navode poznavaoci tamošnjih zbivanja, ubijeno je i nekoliko potencijalnih svjedoka koje bi glavni tužilac Haškog tribunala Karla del Ponte rado vidjela na svojoj strani.

Po izvorima iz inostranstva, a posebno onih iz Njemačke, bio jedan od organizatora nasilja i etničkog čišćenja Srba u organizovanom pogromu od 17. do 19. marta 2004.

Dana 4. marta 2005. sudija Bonomi je potvrdio optužnicu protiv Ramuša Haradinaja, Idriza Balaja i Lahija Brahimaja i naložio da bude zapečaćena.

Taj nalog je prestao da važi 10. marta 2005.

Svi su u prvom pojavljivanju pred Haškim tribunalom odbacili vlastitu krivicu za ratne zločine nad kosovskim Srbima, Romima i Albancima za koje su optuženi.

Prema navodima te optužnice, riječ je o udruženom zločinačkom poduhvatu u kojem su optuženi učestvovali, nastalom u aprilu 1998. ili prije tog mjeseca, a imao je za cilj da Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) uspostavi potpunu kontrolu nad svojom operativnom zonom Dukađin, putem napada na tamošnje civilno stanovništvo i njihovog i proganjanja, to jest putem protivpravnog uklanjanja srpskih civila s tog područja i nasilnog suzbijanja svakog stvarnog ili pretpostavljenog vida saradnje tamošnjih albanskih ili romskih civila sa Srbima.

Njegov zločinački cilj je, kako se navodi, uključivao zastrašivanje, otmice, zatvaranje, premlaćivanje, mučenje i ubijanje civilnog stanovništva.