Više od milion Jevreja ubijeno je u Aušvicu, u tada okupiranoj Poljskoj. Posljednji preživjeli sada su starci, ali i dalje žive s fizičkim i mentalnim ožiljcima užasa iz onoga vremena. Otkad je logor oslobođen prije tri četvrtine vijeka, koža im se naborala, a istetovirani brojevi izblijedjeli. Baš kao što blijedi kolektivno sjećanje na Holokaust. Oni su posljednji svjedoci traumatičnih događaja koje neki antisemitski revizionisti sada, u 21. vijeku, pokušavaju dovesti u pitanje.

I dok se Izrael priprema da obilježi 75. godišnjicu oslobođenja logora na svečanosti s brojim svjetskim državnicima, agencija AFP razgovarala je s desetak preživjelih i zapisala njihova svjedočanstva.

Neki su svoje priče ispričali hladno i detaljno, bez suza. Drugi o tome jedva mogu govoriti, a nekima je sjećanje uništio Alchajmer. Dio ih i danas osjeća stid.

Iček (92), rođen u današnjoj Poljskoj, teško govori i prepušta supruzi da ispriča tragediju njegove porodice.

Početkom 1942. godine njegove dvije sestre odgovorile su na obavještenje zloglasne tajne policije Gestapo da joj se djeca trebaju prijaviti kako bi zaštitila svoje porodice.

"Otišle su i više ih nikad nisu vidjeli. Ne znaju šta im se dogodilo", rekla je Ičekova supruga Sonia.

Iček je dugo godina svoj logoraški broj 117 568 krio od nje.

Nakon što je godinama živio u Belgiji, bračni par se skrasio u stanu u Jerusalimu. Na zidovima u dnevnom boravku stari su porodični portreti.

Na jednom je Ičekov otac, duge brade i s okruglim šeširom. Majka mu je imala podrezanu kosu kakva je bila moderna u ono doba.

Mjesec dana nakon što su mu sestre nestale, Nijemci su došli po ostatak porodice. Roditelje, dvojicu braće i njega.

"Kada su stigli u Aušvic i iskrcali se iz voza, oca je držao za ruku kao da je dječačić", pripovijeda Sonia. 

Nacisti su ih razdvojili.

"Plakao je, želio je ostati s ocem. Ali Nijemac je rekao: 'Ne, ti ideš tamo", dodaje ona.

Bio je to posljednji put da je vidio oca, kojeg su poslali u gasnu komoru. I majka mu je ondje stradala, ali su oba brata, kao i on, preživjela.

Menahem Haberman, rođen 1927. godine

Menahem Haberman, rođen 1927. godine u tadašnjoj Čehoslovačkoj, bio je tinejdžer poput Ičeka kada je stigao u Aušvic, gdje je odvojen od porodice.

Njihovi se putevi nikada nisu ukrstili ni u logoru smrti ni u Jerusalimu, gdje Haberman sada živi u domu penzionera.

Sjećanje mu je još uvijek britko. Pripovijeda kako su ga drugog dana boravka u logoru odveli na rub neke vode i dali mu lopatu. 

"Ondje je bio kanal i morao sam sipati pepeo u vodu. Nisam znao šta radim. Kada sam se vratio, pitao sam jednog iskusnijeg logoraša: 'Šta sam učinio?'.

"Rekao mi je: 'Cijela tvoja porodica pretvorena je u taj pepeo četiri sata nakon dolaska'".

"Tada sam shvatio gdje sam", ispričao je Haberman.

Gorak susret sa smrću bio je mu poticaj da preživi.

"Rekao sam samom sebi da ne želim umrijeti ovdje, ne želim da mi pepeo pluta na vodi i kanalom putuje do rijeke. Bio je ondje jedan čovjek koji je rekao na jidišu: 'Oni koji nemaju snage raditi, završiće u dimnjaku. To je rečenica koju sam uvijek imao na umu", nastavlja svoju priču Haberman.

Iskustva posljednjih preživjelih, koji su bili djeca kada su odvedeni u logor smrti, duboko su utkana u njihovo biće.

"Svaki dan mislim o tome, posebno noću. Sedamdeset i pet godina poslije, mi i dalje živimo s tim, ne zaboravljamo, ne možemo zaboraviti", dodaje on.

Nacistička Njemačka ubila je šest miliona Jevreja. Od toga 1,1 milion u Aušvicu, a Habermanu do danas nije jasno kako je uspio preživjeti. 

"Poznavao sam ljude koji su bili bolji od mene, zašto su oni umrli, a ja nisam?", zaključuje svoju ispovijest Haberman.

Malka Zaken (91)

U predgrađu Tel Aviva, 91-godišnja Malka Zaken u malom stanu ima mnogo lutaka. Iako je u poznim godinama, traume iz Aušvica još su žive.

"Kad sam bila djevojčica, majka mi je kupovala lutke", rekla je prisjećajući se djetinjstva u Grčkoj s roditeljima i šestoro braće i sestara.

"Ali nacisti su je spalili. Kada gledam lutke, sjetim se nje i svoga doma", priča Malka.

Sada dane uglavnom provodi gledajući sapunice. 

Sjeća se zlostavljanja u Aušvicu.

"Bile smo gole, a oni su nas tukli. Nikada neću zaboraviti koliko sam patila, nikada. Kakav je to bio pakao! Ne znam kako sam preživjela. Nakon oslobađanja, godinama nisam mogla spavati. Noću bi ležala i plakala", nastavlja Malka.

Njen broj, 76 979, još se vidi na naboranoj koži. Događaji iz logora dugo su je proganjali.

Osim straha da će završiti u gasnoj komori, Zaken se sjeća i gladi koja je logoraše pretvorila u hodajuće kosture.

Saul Oren (90)

Saul Oren (90), kojem je majka isto ubijena u Aušvicu, takođe se sjeća nezamislive gladi koja je ondje vladala.

"Davali su nam razvodnjenu supu i to je bilo sve za cijeli dan. Ponekad bi dobili krompir ili komadić hljeba", kaže on.

Kaže da se nikada nisu usudili ni to malo pojesti odjednom.

"Htjeli smo nešto sačuvati za kasnije jer smo mislili da možda nećemo moći podnijeti glad", dodaje.

I kad je izašao iz logora, glad ga je pratila.

Zbog približavanja Sovjeta nacisti su dio logoraša usred zime natjerali na "marš smrti" dublje u Njemačku ili Austriju.

"Marširali smo 12 dana, praktično bez jela. Kada smo stali u šumi, vidjeli smo uginulog konja i svi smo se bacili na njega. Svako ga je zagrizao", rekao je Oren. 

Dani Šanoh

Još jedan preživjeli, Dani Šanok, nedjeljama je marširao u snijegu i grebao tlo u nadi da će iščeprkati ponešto smrznute trave. 

Još uvijek ga proganjaju slike preživjelih kako jedu tijela logoraša koje su ubili nacisti.

"Nisu mogli podnijeti glad pa su jeli ljudsko meso", priča on.

Šanok je nakon Aušvica odveden u logore Mauthauzenu i Gunskirhenu, a oslobođen je kada mu je bilo 12 godina. Nešto kasnije, u talijanskoj Bolonji, ponovo je spojen s bratom Urijem.

Danas živi u selu između Jerusalima i Tel Aviva i na svoje iskustvo u logoru gleda filozofski.

"Ponekad se pitam kako bih mogao živjeti bez Aušvica. Ukazao mi je na pravi put, da ne preskačem ništa i da radim ono što želim", kazao je.

Novoosnovana Država Izrael brzo je usvojila zakone kojima se zločini protiv jevrejskog naroda, čovječnosti i ratni zločini kažnjavaju smrtnom kaznom.

Zakoni su iskorišteni za pogubljenje Adolfa Ajhmana, jednog od tvoraca tzv. konačnog rješenja, plana istrebljenja evropskih Jevreja.

Ajhman je uhapšen u Argentini 15 godina nakon rata, prokrijumčaren u Izrael i izveden pred sud.

Šmuel Blumenfeld (94)

Za Šmuela Blumenfelda (94), preživjelog iz Aušvica s brojem 108 006, bio je to istorijski obrat.

Postao je jedan od Ajhmanovih zatvorskih čuvara.

"Jednog dana kad sam mu nosio ručak, zavrnuo sam rukave kako bi mogao vidjeti moj tetovirani broj. Vidio ga je, ali se ponašao kao da nije. Tada sam mu jasno pokazao broj i rekao mu: 'Tvoji ljudi nisu završili posao. Dvije godine sam bio ondje i još sam živ", kazao mu je Blumenfeld na njemačkom.

"Drugi put se žalio da ne može spavati jer je prebučno. Odgovorio sam mu da više nije u svojoj kancelariji nego u mojoj", dodaje on.

U svom domu Blumenfeld čuva vreću sa zemljom prikupljenom na mjestima gdje su mu ubijeni članovi porodice.

"Majka mi je rekla da nikada ne zaboravim da sam Jevrej i poslušao sam je", kaže Blumenfeld.

Uprkos svojim godinama, Blumenfeld nastavlja putovati u Poljsku sa grupama mladih Izraelaca.

Bačeva Dagan (95)

Iako joj je gotovo 95, Bačeva Dagan puna je energije i odlučna iskoristiti svoje iskustvo za edukovanje novih naraštaja.

Kad je iz Aušvica izašla živa, imala samo jedno na umu: "Reci ljudima". 

Ona je radila u Birkenauu, susjednom logoru, u skladištu gdje su se gomilale cipele i druge lične stvari logoraša.

"Ondje sam provela 20 mjeseci, 600 dana i noći", rekla je Dagan.

Zadaća joj je bila da spaljuje putne kovčege Jevreja koji su stizali u logor.

"Izračunajte koliko je to sekundi, a svake sekunde bojite se da ćete umrijeti. Nemate pojma šta to znači, živjeti svaki trenutak s prijetnjom da vam je zadnji", kaže ona.

"Ostali smo ondje ljudi"

Iz svoga iskustva nastoji izvući nešto pozitivno i prenijeti dalje.

"Ne prenosim samo užase holokausta, nego i lijepe stvari poput pomaganja jedni drugima, vrline da se podijeli komadić hljeba, prijateljstvo. Ostali smo ondje ljudi", kaže.

Njihov osjećaj pobjede najviše stiže iz svakodnevnog života i gledanja kako novi naraštaji odrastaju. 

"Živa sam. Patila sam, ali sam to nadjačala", kaže Dagan.

Iček, a početka teksta, je godinama skrivao svoj tetovirani broj noseći duge rukave.

"Nije ga htio pokazati. Kao da ga je bilo stid. Rekla sam mu: 'Bio si u logoru i moraš biti sretan što si se vratio'", govori njegova supruga Sonia.

Sjedeći pored nje, Iček je prozborio samo dvije riječi: "Pobijedio sam".