Želimir Čović bavi se poljoprivredom od malih nogu, ali i uz svu volju i mašine nema kome prodavati plodove svog rada.

"Mlijeko naveče prosipam krmadima. Dotle je došlo. Mljekare neće da uzimaju od nas, a i cijena je mala. Pola marke je cijena mlijeka ako dobiješ premiju. Ja već imam tolike godine, a nikad nisam dobio poticaj. Premiju sam dobio jednu godinu kad sam imao dvije krave. Čim sam počeo povećavati, odmah oni krenu smanjivati cijenu mlijeka. Onda sam počeo prodavati po selu. Stvarno sam bio uspješan. Bio sam pretretan do nove godine. Kako ljudima čestitam novu godinu, oni mi kažu da odlaze na sedam dana", počeo je pričati Čović.

Zbog svih problema i borbe za preživljavanje, Čović je odlučio napustiti BiH i otići u Njemačku.

"Srce hoće da mi pukne. Nemam kome prodavati mlijeko. Trudim se i sve sam sebi ostvario što sam želio, ali nemam to kome plasirati. To je žalosno. Imam kredit, plaćam ga pošteno, ali ovaj mjesec imam za dažbine i gorivo. Zato ću ovdje biti do aprila, ukidam farmu skroz. Teško mi je što moram ići, ali moram", govori Želimir.

Snježne padavine otežavaju put do Želimirove kuće, što je još jedan od razloga zašto mljekare ne otkupljuju mlijeko od njega. Njemu, kako priča, nije teško ni prošetati i nositi mlijeko, ali i dalje postoji opasnost od proklizavanja kombija koji prevoze mlijeko prilikom spuštanja niz Donje Putićevo.

"Svećenik nam je neki dan rekao da prodamo automobile i napravimo put, kao da je to samo naš put. Kada nam to veličanstveni može reći, šta očekivati više", kaže Čović.

Mještani naselja Donje Putićevo nemaju samo problem s putevima. Želimir priča kako po tri sata moraju peći pitu zbog slabe monofazne struje.

"Prije rata smo imali trofaznu struju, ali su nam onda samo uzeli satove i rekli može vama i ova struja. Puno je mašina koje ne mogu raditi na ovoj struji. Kada muzem krave, ja moram gasiti frižider i bojler da bi uključio mašinu za izmuzavanje. Kantu vode točim tri minute zbog slabog pritiska, a nekad sam mogao za minutu", priča Čović.

Nakon Želimirovog odlaska, u Donjem Putićevu ostaje njegov brat Slaven, magistar muzičke akademije u Sarajevu. Priča kako živi od sviranja po svadbama i u kafićima te od predavanja na Kaoniku, ali ne zna do kad će to trajati. Imao je posao u Žepču, ali kada je zatvoren tunel Vranduk, bio je primoran dati otkaz jer je do posla u jednom pravcu morao putovati tri sata.

"Tužno je, oboje smo mladi ostali bez roditelja. Sami smo se iškolovali", kazao je Slaven kroz suze.

Na kraju emotivnog videa Želimir poručuje kako želi sve najbolje svima koji ostaju u ovoj zemlji te dodaje: "I oni će za mnom doći".