Sama ideja da se pomjeranjem sata stvori privid dužeg dana stara je više od 200 godina, ali nestašica uglja širom Evrope naterala je Njemačku i njenu saveznicu Austro-ugarsku da tokom 1916. godine tako počnu da štede energiju, a to su uskoro učinile i ostale zemlje, piše Gardijan.

Neke su poslije 1918. godine napustile ovu praksu, samo da bi joj se ponovo vratile tokom naftne krize 1970-ih. Ljetnje računanje vremena u bivšoj Jugoslaviji uvedeno je 27. marta 1983. godine.

Protivnici pomjeranja sata, odnosno ljetnjeg računanja vremena, tvrde da se tako zapravo ne štedi energija, budući da je manja potrošnja u domaćinstvima u večernjim satima “nadoknađena” u jutarnjim.

Studije pokazuju da ljudi ne spavaju stvarno “sat duže” kada se sat vraća unazad, ali da sat sna manje prilikom prelaska na ljetnje računanje vremena štetno utiče na spavanje i nekoliko nedjelja kasnije.

Upitan je i uticaj pomjeranja sata na ekonomiju – dok ugostiteljstvo i turizam imaju koristi od dužeg dana ljeti, poljoprivreda je tradicionalno protiv toga zbog problema koje stvara u muženju krava, žetvi itd.

Oko 70 zemalja pomjera sat dva puta godišnje, a ispitivanje JuGova pokazalo je da je u Velikoj Britaniji 44 odsto stanovništva za pomjeranje sata, dok bi 39 odsto više voljelo da se ova praksa ukine. Zanimljive su i regionalne razlike – Škoti su najveće pristalice statusa quo, jer bi prelazak na ljetnje računanje vremena u nekim dijelovima doveo do izlaska sunca tek nakon 10 časova ujutro.
Kako je Evropski parlament izglasao da se pomjeranje sata ukine do 2021. godine, Gardijan piše kako bi to moglo dovesti do još jedne zavrzlame sa Bregzitom, budući da bi Sjeverna Irska i Irska pola godine mogle da budu u različitim vremenskim zonama, i na sve imale još i “vremensku granicu”.

Gardijan, ipak, piše kako je precizno računanje vremena rezultat digitalne ere i vrijeme se može shvatati dosta fluidnije, kako je kroz istoriju često i bio slučaj. U Starom Rimu su se sa skraćivali sami sati, pa su tako postojali različiti pješčani i vodeni satovi za različite mjesece. Čak i po pronalasku mehaničkih satova, Venecija je, na primjer, bila pola sata ispred Torina.

Uniformisano “vrijeme sata” mlad je koncept, nastao otprilike kada i željeznica, jer su razlike u vremenu u gradovima predstavljale potencijalnu opasnost za putovanje vozom.

Ipak, sve do 1911. razlika u vremenu između Francuske i Britanije bila je oko devet minuta, a satovi na železničkoj stanici u Parizu kasnili su pet minuta da bi svi putnici uspjeli da stignu na voz.

Zimsko računanje vremena traje do posljednjeg vikenda u martu 2020. godine.

Evropski parlament je 4. marta ove godine izglasao da se od 2021. ukida pomjeranje, pa će tako sve zemlje EU morati da odaberu ljetnje ili zimsko računanje vremena, a ostale zemlje još treba da odluče da li će krenuti stopama EU.