Ljubica Stanić, osmogodišnja planinarka iz Istočnog Sarajeva, djevojčica koja sada treba poći u treći razred osnovne škole je najmlađa planinarka iz ovog grada, a možda i RS i BiH (ili među najmlađim) koja je izašla na vrh Maglić “Poštarevom stazom” i istom se vratila. 

Prema rečima iskusnih planinara, postoji velika razlika kojom stazom se ide, je li to staza sa Trnovačkog jezera gdje nema detalja penjanja stijene i postavljenih sajli ili je to staza sa Prijevora i “Poštareva” staza gdje imaju sajle i dosta teških detalja za penjanje, a posebno za silazak gdje i odrasli iskusniji planinari imaju poteškoća.

Ovu avanturu, zvanu „uspon na Maglić“ Ljubica je uspjela da ostvari uz oca Miodraga, iskusnog planinara. A kako je njen dječiji san pretočen u stvarnost, prepričavaju zajedno, kroz slikovite opise pune emocija. 

– Ljubica je često gledala naše slike i video snimke sa uspona na ovaj vrh, a onda bi uzela bojice i papir pa crtala planinu i vrh onako kako ga je doživljavala. S vremena na vrijeme bi išla na pojedine planinarske ture prilagođene njenom uzrastu, ali je stalno pitala za Maglić. Objašnjavao sam joj da je to najviši vrh države visok 2386m n/v, da za to treba još da poraste, da je to ozbiljna planina i da je to dosta naporno, da ima sajla i da se mora znati penjati, kao i imati dobru kondiciju i da će nekada ići na Maglić, a ona me je svaki put iznenađivala svojim odgovorima. Njena odlučnost i upornost me natjerala da počnem razmišljati o njenom pokušaju uspona na Maglić. Dogovorili smo se da počnemo sa pripremama misleći da ću ja to uspjeti da produžim za barem još godinu dana.

Ljubica nije tek tako mogla poći na uspon. Iza toga je bilo mnogo priprema i učenja sa ocem, koji joj je prenio svoje znanje. Ona je aktivno učestvovala u svim aktivnostima, od odlaska u prodavnice planinarske opreme, kupovine opreme, odlaske na lakše uspone Volujak, Trebević, Visočica, Treskavica, vodopad Skakavac, Trnovačko jezero itd. Svaki put je prevazišla očeva očekivanja ali je prevazilazila i svoj uzrast. 

- U pripreme smo uključili i vožnju bicikla, a u kući bi se često igrali sa planinarskom opremom učili kako se šta koristi, gledali fotografije i razgovarali o planinama. Maglić je zaista ozbiljan vrh i za dosta starije i iskusnije planinare, a posebno tzv. “Poštarevom“ stazom kojom smo planirali da izvršimo ovaj uspon. Pre same odluke da li da idemo, bilo je potrebno isprobati uspon uz sajle i da li postoji strah od visine, a za tu vežbu otišli smo na Treskavicu u podnožju vrha Treskać, na dosta težak teren pun sipara, zarastao i velikog nagiba, da bismo vježbali uspon sajlom uz kuloar. Tu sam ostao bez teksta. Ljubica je savršena, nijedan pogrešan potez, svaku reč je upijala, a pokreti i vještina kojom je radila su bili kao da godinama penje takve detalje i koristi opremu. Rekla mi je: “Tata, idemo na Maglić samo dok malo prođu ove vrućine”. Ja više nisam imao odgovor. Pratili smo vremensku prognozu i odredili da dan uspona budu 27. i 28. avgust, kaže Miodrag.