Svjedočenje je izašlo na vidjelo nakon mukotrpnog istraživanja i digitalnog obrađivanja zapisa koji je na komadiću papira ostavio grčki Jevrej Marsel Nadjari. Opisao je kako su hiljade Jevreja svakodnevno trpali u gasne komore, "stisnute poput sardina".

On 1944. imao je 26 godina i gorio je od želje za osvetom. Od svojih grčkih zemljaka čuo je da su godinu ranije u logoru ubijeni njegova majka, otac i sestra Neli.

"Često sam razmišljao o tome da odem s ostalima, da sve to već jednom okončam. Ali me je u tome svaki put spriječila pomisao na osvetu. Želio sam je i želio sam ostati živ, htio sam osvetiti smrt oca, majke i moje drage male sestre", pisao je.

On je bio jedan od 2.200 jevrejskih robova organizovanih u Sonderkomando. Njihovo je bilo da jevreje trpaju u gasne komore, da potom spaljuju tijela, da prikupljaju zlatne predmete, kosu žena, da istovaraju pepeo u obližnju rijeku...

Kako je iz neposredne blizine posmatrao nacistički ubilački stroj na djelu, znao je da je samo pitanje vremena kad će SS ubiti i njega. Zato je u novembru 1944. godine svoj rukopis na 13 stranica spremio u termos bocu, zatvorio je plastičnim čepom, koju je potom stavio u kožnu futrolu i zakopao je pored Krematorijuma III.

"Krematorijum je velika zgrada sa širokim dimnjakom i 15 kotlovnica. Ispod vrta nalaze se dva velika podruma. U jednom se ljudi skidaju, drugi je komora smrti. Ljudi unutra ulaze goli, po njih 3.000 odjednom, potom ih zaključavaju i puštaju im gas. Nakon šest ili sedam minuta patnje, oni umiru", napisao je.

Opisao je i to da su Nijemci postavili takve instalacije da sve izgleda kao da je riječ o kupaonici s tuševima.

"Limenke sa gasom uvijek dostavlja vozilo njemačkog Crvenog krsta s dvojicom SS-ovaca. Limenke potom ubacuju unutra kroz otvor i pola sata kasnije počinje naš posao. Odvlačili smo tijela tih nedužnih žena i djece do lifta koja su ih potom odvozila do kotlovnica", napisao je Marsel.

Zabilježio je i to da pepeo svake odrasle osobe u prosjeku teži 640 grama.

Čak 36 godina poslije njegovu termos bocu pronašao je zakopanu na dubini od 40 centimetara jedan poljski student šumarstva. Ispalo je da je Nadjari čudom preživio Aušvic, odakle su ga deportovali u konc-logor Mauthauzen u Austriji gdje je dočekao, živ, trenutak kapitulacije Trećeg Rajha.

Nakon rata se oženio i 1951. odselio u Njujork. Tada je već imao jednogodišnjeg sina, a 1957. godine dobio je i kćerku koji je nazvao Neli po svojoj ubijenoj sestri. U predratnom Solunu radio je kao trgovac, u Americi je radio kao krojač.

Marsel Nadjari preminuo je 1971. godine u dobi od 53 godine, devet godine prije nego što je otkrivena njegova poruka iz Aušvica. Na pronalazak je danak uzelo vrijeme provedeno u vlažnom tlu; samo jedna desetina poruke ostala je upotrebljiva do trenutka kad je ruski istoričar Pavel Polian odlučio da je spasi koristeći moderne tehnologije.

Prošlog mjeseca Institut za savremenu istoriju u Minhenu objavio je Polianove rezultate, koje namjerava objaviti u sljedećem izdanju "Svitaka iz pepela", ruskoj knjizi o dokazima o Sonderkomandu.

Zapise su ostavila još četvorica drugih pripadnika Sonderkomanda, od kojih je najvažniji onaj Salmena Gradovskog, poljskog Jevreja.

Polian je Nadjarijev rukopis dobio iz arhiva Muzeja Aušvic. O tome je prvi put javno progovorio za Ruski radio, nakon čega ga je kontaktirao ruski IT stručnjak Aleksander Nikitjaev, koji mu je ponudio pomoć. Cijelu jednu godinu proveo je Nikitjaev eksperimentišući s Adobeovim softwareom za digitalnu obradu slika kako bi iskopao tekst koji je nedostajao.

Koristio je crvene, zelene i plave filtere, s najvećim uspjehom onih crvenih.

Brojanje vozova

Govoreći za BBC, Polian je rekao da je bio šokiran koliko su bile precizne Nadjarijeve procjene o broju pobijenih ljudi u Aušvicu. Navodio je 1,4 miliona. Istoričari danas navode da je tamo ubijeno 1,1 miliona Jevreja i još 300.000 drugih, većinom poljskih i sovjetskih ratnih zarobljenika.

"Zarobljenici su očigledno pratili koliko pristiže vozova", kazao je Polian i dodao:

"Nadjarijeva želja za osvetom ono je što ga ističe u odnosu na ostale zapise. A jako puno pažnje poklanja i svojoj porodici. Na primjer, naveo je kome bi htio da na kraju pripadne klavir njegove ubijene sestre."

Nadjarijevi zapisi uključuju i uvodnik na njemačkom, poljskom i francuskom jeziku, te u njemu moli pronalazača, ko god on bio, da pronađeno pošalje u grčku ambasadu, kako bi otamo rukopise poslali njegovom prijatelju Dimitriosu Stefanidesu.

Nadjari je svjedočio i očajničkoj pobuni pripadnika Sonderkomanda, koju su poveli zarobljeni sovjetski vojnici, kada su svi zajedno ukradenim barutom pokušali da u vazduh dignu bar neki od ukupno pet krematorijuma.

Nacisti su ih slomili, a Nadjari je preživio jer nije bio među pobunjenicima.

Iz Aušvica je preživjelo oko 110 pripadnika Sonderkomanda, uglavnom poljskih Jevreja. U većini slučajeva ovi ljudi su očajnički nastojali da zaborave sve te užase, tako da su iza sebe ostavili vrlo malo zapisa, pa je ovo sada restaurirano svjedočanstvo stoga posebno dragocjeno.