Društvo
07.08.2022.
21:45
Njima se rode uvijek vraćaju: Penzioneri Zdravka i Mirko na svom imanju kod Gradiške napravili raj za ptice
Izvor: srpskainfo
0
Podijeli
Oni se vole već skoro pola vijeka. A njih vole djeca, penzioneri, komšije, putnici namjernici i... rode. Na idiličnom imanju porodice Kekenjeske u Bok Jankovcu kod Gradiške, svi su gosti dobro došli, bez obzira na vjeru, naciju, rod i vrstu. Jer, Mirko - Imre i njegova supruga Zdravka su dobri domaćini. Ma šta dobri, divni!
Lijepo uređenu kuću, vrt pun cvijeća i zelenila, obližnje njive i šumarke penzioneri Zdravka i Mirko Kekenjeske, povratnici iz Njemačke, dijele s rodama. I naravno, sa svojom porodicom i svojim gostima.
Rode se zaista vraćaju na njihovo imanje. Uvijek. Nepogrešivo. Ne možeš pticama – svjetskim putnicima, podvaliti. Znaju oni ko je ko: ko je dobar čovjek, a ko obični folirant!
Svoje omiljene ptice Mirko i Zdravka dočekuju u proljeće, hrane ih, čuvaju, postavljaju na bandere i stubove okvire, da rode na njima lakše sagrade gnijezda, da se u miru i blagodeti razmnožavaju i raduju životu.
Štite ih od grabljivaca, liječe ih kad su povrijeđene ili bolesne, prate svaki njihov let po naselju, prebrojavaju mlade… A krajem avgusta ispraćaju na dalek put, u toplije krajeve.
– Volim rode oduvijek. U Vojvodini, u Bačkom Gradištu, gdje sam rođen i odrastao, bio sam okružen rodama. Tu ljubav uvijek sam nosio u sebi i tražio priliku da je iskažem – kaže Imre Kekenjeske, Mađar iz Vojvodine, kojem su nove komšije nadjenule ime Mirko.
Pa je i ostao Mirko. Što je, na kraju krajeva, samo prevod; Imre, na mađarskom znači Mirko: onaj koji se raduje miru.
Pa se Imre – Mirko prisjeća kako je, kad su električari u dvorištu mijenjali banderu, zamolio majstore da postave ram za gnijezdo koje je svojeručno napravio.
– U ram sam ubacio suvu vinovu lozu, kako bih privukao rode, i to je uspjelo – ispričao nam je Mirko, pokazujući veliku koloniju i puna gnijezda roda.
Ljubav prema ovim pticama Mirko je preneo i na suprugu Zdravku. Ona svakodnevno kupuje svježe girice za svoje rode.
– Rode me ujutro čekaju ispred vrata, u vrtu, da ih nahranim. Cijelo jato se ovde gnijezdi. Ovo je naša i njihova zajednička kuća. Sve rode koje ovdje lete, a ima ih mnogo, smatramo svojima. Sve rode u Bok Jankovcu su iz naših gnijezda, ovdje su se prve izlegle, pa se razmnožile u okolini – priča Zdravka.
Ona i njen Mirko prate svaki pokret roda, na zemlji, u gnijezdu ili letu, dok tragaju za hranom, leže na jajima, zaklanjaju mlade od vrućine ili oluje…
Svašta oni o rodama znaju. Recimo, da mlade rode imaju crni, a stare crveni kljun, da su ženke manje od mužjaka. A zanima ih i koliki put s jeseni prelaze, gdje lete i kojim koridorima…
Ljubav kao iz romana
A kojim je „koridorima“ Imre doletio u Bok Jankovac i postao Mirko? Koji su njega vjetrovi donijeli u Potkozarje?
Pa ljubav, naravno. Ona prava ljubav, za cijeli život. Ona ljubav koja, kao od šale, nadživi države i epohe, preživi ratove i ne haje za predrasude.
Imre Kekenjeske je, dakle, Mađar, katolik iz Bačkog Gradišta.
Zdravka Kekenjeske, rođena Gavrilović, je Srpkinja, pravoslavka iz Potkozarja. Nije to bitno za ovu priču, ali eto, pitaće se ljudi, pa da im i to ispričamo.
Bitno je da su se davne 1974. godine upoznali u Frajburgu, na zabavi kod Mirkovog prijatelja. Bila je to ljubav na prvi pogled.
– Imali smo zajedničko društvo, ali se do tada nismo poznavali. Bez obzira na manje jezičke barijere, nas dvoje smo odmah shvatili da smo jedno za drugo, i to zauvijek – priča Zdravka.
A njen suprug klima glavom. Ono što su mislili i osjećali te večeri, na toj zabavi, misle i osjećaju i danas, poslije pola vijeka zajedničkog života.
– Mnogo lijepih dana i godina smo prošli, a sve probleme rješavali smo zajedno. Ponosna sam na naš brak, jer se volimo i dijelimo iste vrijednosti – kaže Zdravka.
A Imre? Pa ne bi on došao u Bok Jankovac i postao Mirko da nije baš tako kako besjedi njegova supruga.
Neće one viršle, samo ribice
Mirka je, dakle, ljubav dovela u Gradišku, u Zdravkin rodni kraj, gdje su supružnici izgradili oazu penzionerske sreće i zadovoljstva. I dom za svoju porodicu. Ovdje žive njihova dva sina, kćerka i troje unučadi.
Iz Njemačke su došli 2009. godine, a Mirko je odmah, od prvog dana, osvojio simpatije novih komšija, naročito djece. U Bok Jankovcu on i Zdravka su omiljeni kod svih, bez obzira na vjeru i naciju.
Izgradili lijepu i modernu kuću, uredili dvorište i imanje, sve pod konac. Pored kuće je i njihov porodični zaštitni znak – roda od gipsa, koja svakom gostu, tokom cijele godine, svjedoči da je ovo imanje i dom mnogobrojnih roda.