Društvo
10.08.2022.
18:29
Njihova ljubav jača je od svih nedaća: Mališa i Milojka su 44 godine u braku, za to vrijeme nikada se nisu posvađali
Izvor: srpskainfo
1
Podijeli
Nije imao nikakvog razloga da me laže kad smo na Ilindan slučajno nabasali jedan na drugoga. Na zemljanom putu kroz zlatiborsko Stublo, koji vodi svemu osim ljudima, Mališa Žunić mi se povjerio da je od žena u životu volio i voli samo Ljubicu, Šmekera, Pipi, Dušu, Život. I da je sreo samo jedan brak skladniji od njegovog.
Ovoga mi krsta, današnjeg dana i praznika – kleo mi se.
Na plećima je ponio 72 godine, u glavi bolest, na srcu živu ranu i uz strmi kamenjar od šrklje izbio na oštru zaravan pod borovima, da pusti vodu u rezervoar.
Oko nas šumovitim brdima i nepokošenim livadama preko sjeverne strane Zlatibora talasalo se Stublo. Lakše ga je oslikati sa par riječi nego fotografijom. Avetinjski pusto, sablasno tiho, žuto od trave izgorjele pod jarom. I borovi kad šušte pod vjetrom čine to diskretno da ne naruše ustaljeni muk.
– Nekada je naroda bilo kao pljeve, a danas u cijelom selu ostalo samo 16 ljudi, usamljenih staraca. Po jedno-dvoje u kući. Zamandaljena vrata i ugašena ognjišta ne smijem ni da prebrojim – žalio se Mališa, prenosi Blic.
Klokotanje gumenog crijeva u Žunićevim rukama nagovještavalo je da će uskoro poteći voda u žedan rezervoar.
Odozdo, iz doline, nejasno se čuo ženski glas i razbio tišinu Stubla.
– Ajde, ajde gore – odgovorio je Mališa.
Rođen je Ljubišu, na drugoj strani Zlatibora, kao jedanaesto dijete svog oca. Po smrti supruge, sina i kćerke, otac se oženio Mališinom majkom i sa njom dobio sedmoro sinova i dvije kćeri.
– Bili smo teška bijeda. Sa osam godina su me poslali u nadnicu, po tri mjeseca sam čuvao tuđe ovce za 50 kila kukuruza. Dinar nam je bio veliki kao kuća – našao je vremena da zasjedne u hladovinu kad je prokuljala čista voda iz stubljanskog kladenca.
Odakle ti je žena, nametnuo je starina, odatle si. Prije 44 godine došao je na miraz kod Milojke čiji djeda je bio bogati seljak. Od Đurđevdana do mrtve jeseni su u Stublu, ostali dio godine u Užicu. Ne mili im se u gradu, ali zime u Stublu su nepodnošljivo hladne, duge, snježne, povrh svega gluve.
Mališa je radni vijek proveo kao zidar, Milojka kao krojačica.
Drugom stranom brega u čestar koji nas je krio od sunca pristigla je seljanka. Niska, tiha. Onaj ženski glas od maloprije.
– Ovo je moja Ljubica, Šmeker, Pipi, Duša, Život… Jedna jedina. Iz milošte sam Milojki nadenuo milion nadimaka – predstavio je Mališa suprugu.
Najprije je od sreće poskočio na noge da je dočeka, poljubi, pa se spustio na zemlju i nju primio na krilo. Kao da se nisu vidjeli godinama, a ne par desetina minuta. Dvoje staraca grlilo se pod borom kao do ušiju zaljubljeni srednjoškolci.
I Milojka je donijela ranu na srcu. Oboma su na oči udarile suze. Seljak, kog zabit u planini očeliči, bez jakog razloga ih ne pušta.
– Prije dve i po godine ostali smo bez unuka jedinca. Tek što je napunio 18 naš Radenko je umro je u beogradskoj bolnici, na kontroli, izdahnuo je ocu na rukama – jecali su.
Od Radenkove smrti Mališa nije zaigrao ni zapjevao. Niti će više dok je živ. Posljednji put se veselio kad se tri dana slavilo unukovo punoljetstvo i kad je dao časnu riječ da će mu svadbovati cijelu sedmicu.
– Kamo sreće da on gleda našu sliku i pali nam svijeću – žalostili su se Žunići.
Nikad, baš nikad, sad se sa Mališom klela i Milojka, njih dvoje se za skoro četiri i po decenije nisu posvađali. Čak ni kad je on davnih godina u užičkoj kafani spiskao cijelu svoju i supruzinu platu i malu kćerku ostavio bez šoljice mlijeka.
– Slušaj! Otac mi je na samrti i kumi me da se oženim dok je živ, da vidi s kim će me ostaviti. Hoću samo tebe! Imaš 15 dana da odlučiš. Još da znaš da ne volim svađu, psovku, to od mene nećeš čuti. Ljubomoru ostavi kući – pričao je Mališa kako je prosio Milojku.
Prije će pusto Stublo opet vrvjeti od ljudi, prije će žuta trava preko noći opet pozeleneti, zlatiborski borovi olistati, nego što će Žunići jedno drugom učiniti išta nažao.
– Poslije tri-četiri dana sam odlučila sam da se udam za Mališu. Ocu, koji ga nije volio i zvao gilipterom, rekla sam: „Volim ga, želim samo njega, za mene drugi ne postoji. Ako me ne pustiš pobjeći ću sa njim sa fabričke kapije, a ti vidi šta češ“. Nije imao kuda, morao je da pristane – Milojka je iznijela svoj dio priče.
Jedno bez drugog neće i ne mogu. Milojka brine o suprugu koga su pred unukovu smrt na nogama, dok je radio u manastiru Dubrava, stigla tri moždana udara. Ne da joj Mališa da potegne previše posla, bolje da on trpi bolest nego ona kostobolju.
– Kud bih ja bez nje – bez treptaja je Mališa posmatrao Milojku kao nekad davno kad je tražio njenu ruku.
– Samo poželjeti ovakvog čovjeka! Drži me kao malo vode na dlanu. Pored njega živim kao carica – ništa nije krila Milojka.
Krenuli smo naniže njihovoj kući. Oni naprijed, ja za njima, kroz nepokošenu livadu i tišinu. U Stublu možeš čuti samo ptice, vjetar, crvčke, lavež psa kad potera zeca. Samo komšija Rade kad dođe Žunićima pronese ljudski glas.
– Kumim te, poživi barem tri dana poslije moje smrti – molio je stari zidar.
– Daleko bilo, bolje ti da sahraniš mene – branila se nekadašnja krojačica.
Sve oprečno što su u životu imali rješavali su dogovorom.
Na Ilindan, niz zatravljenu stublansku livadu, dogovorili su se da umru zajedno. Mališa i njegova Ljubica, Šmeker, Pipi, Duša, Život.