Žena koja hoće da profesionalno vozi kamion možda to ne može da radi ako nema nonšalanciju jedne Kati Radke. Ona od ranog jutra električnim viljuškarom poput mrava vijuga kroz tijesne prolaze između rafova skladišta špedicije u Ešvajleru kod Ahena. Svuda oko nje su brda paketa na drvenim paletama, piše Dojče vele.

– To je sada moje vrijeme, moj hobi – objašnjava ova majka četvoro djece i pali motor kamiona.

Kati Radke je već dugo na nogama. Prvo je probudila svoju djecu staru četiri, sedam, devet i 16 godina, pripremila im doručak i sendviče “za kasnije”, pa ih odvezla u vrtić i školu. Mnogi drugi bi se žalili zbog toliko obaveza, ali Radkeova ne zna za žalopojke.

– Žena ne smije da dozvoli da je ubjede da ne može da spoji obaveze i porodicu. Treba da istjera svoje i da se ne obazire na ono što drugi pričaju – kaže, ne bez ponosa.

Danas ona prevozi metalne rešetke, gumene bombone za jednu prodavnicu i 1.200 kilograma specijalnog lijepka. Radke živi svoj san.

– Neka djeca su se igrala Lego-kockicama, a ja sam se igrala kamiončićima – prisjeća se ova vrijedna radnica. Sjedenje za volanom joj je, kaže, uvijek davalo osjećaj slobode.

Mir, talenat za organizaciju i ljubaznost su osobine bez kojih se ne može ako čovjek želi da se bavi tim poslom. A najvažnije je da se posao mora voljeti, u suprotnom je čovjek na pogrešnom mjestu. Problem sa branšom je u tome što sve manje ljudi voli taj posao i nedostatak radne snage stvara velike probleme.
 

Očajnički tražeći vozača

To najbolje znaju ljudi kao što je Hajdi Radler. Kada je 1999. počela da radi u špediciji Hincen, to je bila mala porodična firma sa malom kancelarijom i osmoricom vozača. Dvadeset godina kasnije, ima 90 vozača koji krstare po širokoj oblasti oko Kelna. No, vozače je sve teže naći: “Konkurencija je oštra, teško je naći pouzdane ljude, a teško je i sačuvati dobre vozače”, žali se asistentkinja direktora.

Trećina vozača kamiona u Njemačkoj je starija od 55 godina. Prema jednom istraživanju Svjetske banke, za deset godina bi ovoj zemlji moglo da nedostaje oko 150.000 vozača i to je rupa koju ne mogu da popune ni vozači iz Istočne Evrope. Branša ima akutan problem sa podmlatkom. Ranije je njemačka vojska obučavala vozače kamiona, i oni su odmah poslije toga mogli da počnu rad u nekoj špediciji. Toga više nema.

– Morate da se školujete tri godine ili da privatno platite vozačku dozvolu. To košta između 4.000 i 5.000 evra, ko ima toliko novca? – pita Radlerova. A i budućnost vožnje kao takve je neizvesna, mnogo se govori o takozvanim autonomnim vozilima. Već za nekoliko godina bi na njemačkim putevima moglo da bude mnogo kamiona bez vozača.

Bez vozačica kao što je Kati Radke, Njemačka ne bi funkcionisala. Oni su mali, ali važan zupčanik u gigantskoj logističkoj mašini u kojoj se kupovina preko interneta stalno povećava, jer svako želi da dobije paket što prije, ako može, čim se porudžbina potvrdi klikom miša!

I pored toga, vozači nemaju dobar imidž.

– Poziv vozača teretnog vozila nije priznat kaže i Hajdi Radler, to znači da ih na autoputevima svi smatraju smetnjom i nečim što samo proizvodi zastoje i zagađuje životnu sredinu. Zato je njena špedicija odlučila da obuči jednu ženu za taj posao i zaposli je, iako ona ima četvoro djece.