U vremenu sve masovnijeg odlaska mladih na Zapad, Dušan nam otkriva u čemu bi mogla biti prednost i ljepota ostanka, ako bismo prepoznali adute naših krajeva.

 Svoju oazu je pronašao na djedovom imanju gdje se bavi proizvodnjom organske hrane i kroz naredne redove otkriva šta mladi mogu očekivati ako se ipak odluče poći na selo, umjesto iseljavanja u strane zemlje.

- Zovem se Dušan Radoja. Rođen sam u Glamoču 06.02.1988. godine, BiH. Zbog ratnih dešavanja nakon pada Glamoča 1995. godine odlazim u Srbiju. U Srbiji provodim vrijeme izbjeglištva gdje završavam osnovnu školu. Od 2003. godine živio sam u Modriči, gde upisujem Gimnaziju. Nakom mature 2007. godine upisujem se na PMF, Banja Luka na studije geografije. Nakon završenih studija 2012. godine upisujem i master studije na geografiji. Izdao sam naučnu monografiju o svom zavičaju 2016. godine. Autor sam više naučnih radova. Od 2013. godine sam povratnik u opštinu Glamoč. Sistem u kome živimo nije omogućio mladim ljudima da pokažu svoje kvalitete i stručnost, tako da sam odustao od univerzitetske karijere. Iz ljubavi prema zavičaju i selu odakle su potekli svi moji, obnavljam djedovo imanje i zajedno sa roditeljima vraćam se na selo. Odlučio sam da se bavim organskom proizvodnjom zdrave hrane kao bi zaštitio geografsko poreklo svojih proizvoda i izgradio sopstveni brend. Osim organske proizvodnje povrća, bavim se i kozarstvom iz velike ljubavi prema kozama. Odlučio sam da živim na selu jer je mirnije, spontanije i zdravije u svakom pogledu. U slobodno vrijeme sviram gitaru, jer mi je muzika velika strast. Posebno preferiram rokenrol, bluz, džez i flamenko.

Na pitanja kako izgleda njegovo imanje i šta ga je motivisalo na takvu odluku, Dušan nam daje slikovit ali i realan opis svog puta koji je odabrao, bez obzira na sve poteškoće.

- Živim u selu Petrovom Vrelu na tri kilometra od Glamoča. Vratio sam se 2013. godine. Imanje se nalazi na prostranom platou brega Homar na 930 m nadmorske visine. Selo je okruženo borovom šumom i brojnim izvorima - vrelima po kojima je i dobilo naziv. Ono što me je motivisalo da donesem odluku za život na selu je to, da nisam želio da budem rob sistema i privatluka u kome živimo. Nisam želio da slušam drugoga, da imam tutora nad glavom, da budem rob poslodavca koji za mizerne novce ljudima uzimaju dušu. Jednostavno rečeno želio sam, da budem svoj na svome, da obnovim svoje imanje i da vratim sjaj domaćinstvu Radoja kako je to nekada izgledalo. Za sve to je bilo potrebno mnogo volje, truda i sredstava, ali uz Božiju pomoć uspjelo se nekako.

Radoja kaže da je odabrao da se bavi organskim uzgojem hrane, jer je svjestan koliko je takva hrana dragocjena za zdravlje, a nada se da će i naše tržište prepepznati upravo taj način proizvodnje.

- Na svom imanju uzgajam cveklu, mrkvu, luk, pasulj, krompir na potpuno prirodan način...U poslednje vreme sve je aktuelnija priča o zdravoj hrani bez upotrebe hemije. Svjedoci smo da je porast malignih obolenja frapantan i da je to sve posledica nezdrave ishrane. Hrana je fitotoksična, kontaminirna sintetičkim gnojivima i pesticidima, a sve je više hibrida i GMO proizvoda koji uzimaju maha i potiskuju autohtone sorte. Smatram, da naše tržiše polako, ali sigurno prepoznaje značaj organske hrane.

On otkriva da se proizvođači susreću sa brojnim teškoćama, jer je visoka cijena dobijanja sertifikata, te da dugo traju procedure koje se moraju ispoštovati prema državi.

- Jedan od najvećih problema u organskoj proizvodnji je visoka cijena dobijanja sertifikata, jer procedura košta od 800-1500 KM, kao i dug period konverzije i monitoringa, analiza uzoraka zemljišta i proizvoda, koji traje 2-3 godine. Problem je i u nedostatku radne snage oko sezonskih poslova, a i visoka cijena organskih semena sa dekleracijom koja su proizvedena u skladu sa organskim principima.

Dušan kaže da je svjestan da je među malobrojnima koji su uvidjeli prednost jednostavnijeg života u lijepoj i zdravoj prirodi, koja hrani i tijelo i dušu, čega fali na Zapadu i navodi da iza te svoje odluke beskompromisno stoji, jer nije pobrnik kapitalističkih okova i trke za novcem, koja oduzima duhovnu ljepotu i pravi smisao života.

- Nisam pristalica odlaska u inostranstvo, shvatio sam da ovdje pripadam, a tamo bih uvijek bio tuđin. Mladi ljudi su željni promena i avanture što je i prirodno. Materijalni svijet Zapada privlači mlade ljude kao magnet. Ljudi nesmotreno postaju robovi sistema. Većom zaradom, apetiti rastu, jer se gubi skromnost kao vrlina. Selo nije rješenje, ali smatram da ima smisla živjeti na selu, ako se život lijepo organizuje. Naša zemlja ima velike perspektive i predivnu prirodu, ali te darove prirode iz Božije bašte treba znati iskoristiti na najbolji način. Na selu i jeste život, nema trke, frke, a u gradu nikada nećete imati mir kao na selu. Aristokratija je uvijek živela na svojim imanjima, van grada, na periferiji, gde je i mirnije. Selo pruža veliki duhovni mir, a on je danas čoveku koji živi ubrzanim tempom najdragocijeniji. Ljudi u svijetu imaju sve, a nemaju ništa, mi na selu nismo možda materijalno najbolje obezbijeđeni, ali imamo, ako ništa, miran i spokojan život. Na zapadu se mnogo radi, po dva-tri posla da bi se živjelo normalno, a naš narod nije baš nešto vičan radu, čast izuzecima, mnogi bi brzo poklekli. Ovdje se malo radi, ali se i od tog „malog“ može lijepo živjeti, jer mi nemamo, ni visok standard, ni velike poreze i velike troškove, koji se na Zapadu moraju redovno plaćati.

Čovjek na svom imanju sam sebi određuje radno vrijeme, nije limitiran nikakvim rokovima, sve je spontano. Nije bogat čovjek koji ima puno novaca, već onaj koji nosi Boga u sebi. Ko ne može da prezre materijalno, ne može ni da shvati duhovno, poručuje Dušan.