Udala se ovdje i pronašla sreću, zamjenivši ravnicu primorja za brdovitu zabit u tuđini.

Zoge Lajthia joj ime, a Zorica je zovu. Nadimak joj je dala svekrva, beskrajno zahvalna snajki što joj sin ne osta neženja i što joj unuke podari, piše Blic.rs.

– Meni srce puno, ali me duša boli što nadaleko nema više djece. Kad o meni pričaju, ne kažu „onaj što je oženio Albanku“, nego „onaj što ima čeljad“, pa naglase – troje. Kao da imam ne znam ni sam kakva čuda, a ne djecu. Tuga je golema kad te znaju po tome što si otac, kad u cijelom kraju nemaš kome da odeš na veselje, kad sam poslije dugo vremena prvi iz čije kuće se čuo dječji plač, kad ću još dugo ostati posljednji koji je zaljuljao kolijevku – priča nam Radosav Timotijević, Zogin – Zoričin suprug.

Njihovom najstarijem sinu Bojanu su četiri godine. Druga nema i neće ga imati dok ne pođe u školu. Brat mu Dobrivoje tek napunio dvije, a sestri im Jovani tek šest mjeseci.

Hteo je Radosav pošto-poto, ne želeći večno da momkuje, da se oženi. Bilo je djevojaka koje su htjele da pođu za njega, ali nijedna nije htjela na selo. Nisu željele opanke, svaka je na štalu bila gadljiva, voljela da bude varošanka, nikako seljanka. Ne kudi ih Timotijević, jer nijedna ne bi bila kao što je Zoge, a poznajući sumornu svakodnevicu sela, jasno mu je što žene hoće u grad i daje im to za pravo.

– Otišao sam u Čačak, upoznao jednu Albanku, ona mi pokazala sliku svoje sestre. Rekao sam hoću… Otišao sam u Albaniju, zaprosio Zoge, 12 godina mlađu od mene. Pristala je… Veselja li kad sam je doveo kući, majka Jela i otac Slobodan su od sreće skakali. Zoge im je veliki kamen sa srca skinula, a tek radosti kad su se djeca počela rađati – prepričava Radosav.

Njegovoj supruzi najteže su pali jezik, planinska klima i teren. Za ovih godina, ocjenjuje Radosav, srpski je savladala za čistu peticu.

– Dole kod mene su ravnice, a ovde brdo do brda. Živjela sam blizu mora, tamo gdje zima ne postoji, a ovdje sneg zna da zaveje do kukova. Selo mi nije problem, jer sam na selu odrasla. Uslovi života mi nisu teško pali, beda tamo, beda ovdje, navikla sam da se nema – priča majka jedino troje mališana u čitavom kraju.
Svekar i svekrva je hvale, sve najbolje o njoj pričali priji kad je prošle godine dolazila iz Albanije da obiđe kćer i unuke u čestitoj kući Timotijevića. Zna Zoge da pomuze krave, uzvari mlijeko, spravi sir – onaj čuveni zlatarski, ravnopravno s mužem radi u njivi, kosi, plasti, sprema, čisti. Drugačije se na selu i ne može, naročito kad kuća živi od poljoprivrede. Uz sve to brine o porodu.

Zoricu, kako Albanku od milošte zove svekrva, svi u selu hvale kao vrijednu i skromnu ženu

– Da vidiš moju Zoricu kad upregne volove, pa barabar sa mnom u šumu da izvlačimo drva ili da vozom čistimo put. Prošle zime sin nam se razbolio, a do puta dva i po kilometra, sve kroz dubok snijeg. Malo ga ja nosio, pa stao da predahnem, a onda ga uzela ona, nosila u rukama. Vičem: „Nemoj, trudna si, ne smiješ, ne možeš“, a ona ne da za pravo. Brže ona išla sa njim u naručju nego ja – hvali Timotijević suprugu.

Bojan, Dobrivoje, Jovana. I tu će Radosav i Zoge staviti tačku što se tiče dece. Ne može se više.

– Da je do nemaštine – nije. Do zemlje bi dan i noć savijali grbače da prehranimo još djece, odavajali od usta ako treba, ali drugo je u pitanju. Najbliža škola odavde je sedam kilometara, u Jasenovu, pola puta je kroz šumu. Brzo će naša stasati za školu, a treba ih jedno po jedno ispraćati i sačekivati. A ko bi onda pazio na četvrto, peto. Barem da čiste puteve, da se može kolima, i nekako, ali u ovim uslovima ne – sleže ramenima Radosav.

Pričao nam još o supruzi, o teškom životu na selu, svakom krvavo zarađenom dinaru koji se prvo troši na djecu, a za njih šta ostane. Na sve je Radosav imao odgovor osim na pitanje – Da li bi Zoge došla u Gornju Ojkovicu da je znala gdje dolazi?