Ni na Božić im nema ko na vrata zakucati: Nema djece, nema položajnika, selo umire
U brojnim selima, koja su do prije nekoliko decenija, bila puna života, danas, čak i na najradosniji praznik Božić, izgledaju tužno. I običaji, koji se se vijekovima prenosili s koljena na koljeno, umiru, jer više nema ko da ih čuva i njeguje.
Tako je i u selu Gornji Pervan, nadomak Banjaluke. U zaseoku Milojevići sedamdesetih godina prošlog vijeka bilo je skoro stotinu djece, danas nema nijednog. Brojne kuće su puste i zaključane, dok u desetak domaćinstava živi samo po jedno ili dvoje starih ljudi, koji su odavno djecu i unučiće ispratili u svijet. Nekima od njih ni za Božić nema ko da zakuca na vrata.
– Nije mnogo ostalo ni od starih običaja. Unesemo badnjak u kuću, ispečemo pečenicu, zamijesimo česnicu i to je to. Položajnici ne dolaze u kuće već godinama. Nemo ko kome da dođe – kaže Dragana Milojević, koja je već na pragu pedesete, a jedna je od najmlađih u selu.
Baka Vilka Šever (86), jedna od najstarijih mještanki, o položajniku i ne razmišlja. Onaj koga je čekala, došao je. Uoči Božića iz Švajcarske, gdje živi već decenijama, stigao je njen sin Željko. Njegova djeca su već odrasla i imaju svoje živote. On je odlučio da Božić provede s majkom. Za punom trpezom biće njih dvoje.
– Sjećam se, kad sam bio dijete, kako smo se dogovarali ko će gdje otići kao položajnik, kako smo se grabili za orase na pijukanju. Danas nema toga. Prođeš selom, nigdje djeteta, nigdje momka, ni cure. Ali, opet, ja volim doći u svoje selo. Nigdje meni Božić nije ljepši – kaže Željko Šever.