Bez autobusa, sa surovim zimama u gotovo pustom selu teško je odgajati djecu, a najteže je živjeti, kaže, bez posla za koji se školovala, piše RTS.

– Nisam zamišljala da ću ovoliko dugo tražiti posao, mislila sam da ću, ipak, sa ovolikim prosjekom odmah negdje da uspjem da se zaposlim – kaže Marija.

Slala je dokumenta širom Srbije, zvali su je iz Beograda nekoliko puta prošle godine, uđe u uži izbor i nakon toga ništa.

– Spremna sam da radim bilo gdje, samo da nađem posao – poručuje nezaposlena doktorka.
U toku vanrednog stanja poziv iz Niša nije mogla da prihvati zbog prevoza, pa je volontirala u seoskoj zdravstvenoj stanici.

Marija kaže da medicinu neizmjerno voli, želi da postane internista, ali nije u mogućnosti da finansira volontersku specijalizaciju, jer žive od muževljeve plate i dječjeg dodatka.