Do tamo putuju neobičnim prevozom, jer bi im obilazni put oduzeo previše vremena, a organizovani prevoz ne postoji.

 

Dvije djevojčice iz porodice Stanić i njihov komšija Dragomir Derikonjić ustaju prije zore, pa najprije pješice siđu do Lima, gdje ih sa drvenim čamcem čeka Marina Stanić, spremno hvata vesla i “vozi” ih kako ne bi prospustili nijedan školski čas.

 

– Strašno je, evo, borimo se i tako svaki dan. Drugo nemamo, nekad nemamo ni čamac pa čekamo, kiša, snijeg, led, vjetar je najgori. Nije svejedno, kad pređemo na zemlju, druga je priča – objašnjava Marina Stanić za Prvu.

 

Svaki dan, ovoj četvorci glava je u torbi, jer ne umiju da plivaju, ali to nije jedino što im pravi probleme.

 

– Uz božju pomoć, šta da radimo. Vjetrovi nas odvuku, da ne možemo da se vratimo tamo gdje vježemo čamac, dešava se svašta – svjedoči majka Marina.

 

Djeca pričaju kako im je najteže kad pada kiša, kada moraju da otvore kišobrane da ne bi pokisli, ali onda ne vide kuda idu ili kada je magla pa je teško prići na drugu stranu i nastaviti put do škole.

 

– Dobro, šta da radimo – odgovara Marinina kćerka na pitanje kako joj izgleda put do škole, uprkos svemu sa čim se susreću na tom putu.

 

Jedina alternativa je makadamski seoski put koji bi mogli da pređu pješke, jer organizovan prevoz ne postoji, roditelji nemaju auto pa bi to putovanje trajalo satima.

 

– Od njihove kuće, od djece do mjesta gdje prolazi autobus je oko pet kilometara, a poslije nastavlja se dalje ima 6-7 kilometara do “Nikola Tesla” škole – kaže mještanin Mažića Vaso Drčelić.

 

Stanoje Derikonjić objašnjava kakve nedaće im donose zimski uslovi i kako ne postoji drugi način da troje mališana stignu do škole, apeluje da se pronađe neko rješenje.

 

– Kad zaledi jezero, kad su jaki mrazevi, pješke smo prelazili. Siječemo sjekirama led da bi napravili stazu za čamac. Ipak, rizik je to velik i zato ako ima ikakve mogućnosti da se nešto obezbjedi ili prevoz neki – zaključuje on.