- Vihor rata protjerao me je u Lijevče iz rodnog Donjeg Vakufa, a nesreća na poslu rano otjerala u penziju. U životu su me ostavili samo instrumenti jer mi je kičma oštećena pa sam se skoro bio predao, a ljekari su mi sugerisali da što više sviram kako bih dao sebi motivaciju da se oporavim - počinje svoju životnu priču Kovačević koji je i danas vitalan, vozi auto, ali i radi u bašti sa suprugom Anđom.

 

Otac mu je, kako kaže, svirao neke instrumente, pa je neke naučio samo gledajući kako on svira. Ipak, ne krije da mu je prva ljubav bila usna harmonika, a jednu takvu davne 1944. godine Švabama je ukrao.

 

Svaki instrument je, navodi, priča za sebe, ipak, diple i gusle izdvaja od ostalih.

 

 - Sve je krenulo odmalena, jer je otac svirao i pravio dvojnice i gusle, pa tako je i meni bilo interesantno da to naučim. Nijemci su bili kod nas u Donjem Vakufu na Božić, a kako sam uvijek bio hrabar, jedno veče Švabi sam ukrao usnu harmoniku. Snijeg je bio do koljena, grudvao sam se s njima i bili su korektni, a kad su pošli kućama, fino smo se pozdravili. Svirao je on i zaspa uveče, a ja polako u džep, harmoniku izvučem i stavim u slamu - rekao je Kovačević.

 

Instrumenti su njegova velika ljubav, a uz njih je obišao kompletnu bivšu Jugoslaviju, pa i Evropu.

 

- Sviram gusle, šargiju, diple, kozji rog, usnu harmoniku, dvojnice i frulu. Uz očevu pomoć naučio sam svirati gusle i dvojnice, ostalo sve samoinicijativno jer gajim ljubav prema muzici, našim običajima, a volim i danas da recitujem i da zdravim na veseljima kojih je, nažalost, sve manje - rekao je Kovačević.

 

Decenijama je bio član KUD-a "Janj" Donji Vakuf, iz kojeg nosi najbolje utiske.

 

 - Posljednji put smo, kada smo pjevali uz gusle, bili u crnogorskom gradu Rožaje, gdje sam i guslao. Molili su me da guslam i ujutru, a ne samo uveče. Bilo je sigurno i boljih guslara, ali ja sam pjevao razgovijetno, tako da su svi na tim saborima mogli prepoznati svaku riječ - kazao je on.

 

Naglašava da uz mnoge pjesme i danas pusti suzu, u šta se uvjerila i naša ekipa.

 

- Nema više običaja, ostavio sam svoju kulturu tamo. Bila su to neka druga vremena, drugačije vrijednosti, puno se pažnje poklanjalo tradiciji, običajima. Danas malo koga to interesuje, neka nova interesovanja učinila su svoje. Ljudi sjede i gledaju u telefon, sve se promijenilo, što nije dobro - kazao je Kovačević.

 

I sa šargijom je prošao Evropu na nastupima iako ovaj instrument nije bio toliko specifičan za njegov zavičaj. Dobar je recitator, a "Smrt majke Jugovića" mu je omiljena pjesma.

 

 - Svaki grad i nastup pričinjavao mi je veliko zadovoljstvo. Značilo je to i socijalizaciju, druženje, upoznavanje novih ljudi. Vremena kojih se sjećamo sa sjetom, jer su nam donosila puno, ali bismo i mi na svakom nastupu dali svoj maksimum. Uživali smo u onom što radimo, pa smo nastupali i u Austriji, Njemačkoj i Švajcarskoj, uz sve zemlje bivše Jugoslavije - naglasio je Kovačević.

 

Ovaj starina prisjetio se i danas kada je rame uz rame sa prijateljem i slavnim glumcem Velimirom Batom Živojinovićem glumio u filmu "Posljednji skretničar uzanog kolosijeka", sada već davne 1986. godine.

 

- Bio sam dobar prijatelj sa pokojnim Batom Živojinovićem. To majka više ne radi, pokoj mu duši, za sve je bio spreman, za dogovor, imao je dušu, bio je majstor i u poslu koji je radio, ali i za druženje.

 

Kaže da se i sada, poslije skoro 40 godina, sjeća skoro svake scene iz filma.

 

- Bilo je ljeto kad smo snimali, on je bio skretničar, a ja kočničar. Pili smo pivo. Teško je glumcu, izdržao sam jedva 12 dana - rekao je Kovačević dodavši da je puno lakše biti muzičar nego glumac.

 

Kako kaže, nema više društva kao nekad, a tek rijetki vole da čuju neki od ovih instrumenata.

 

- Sve je manje ljudi koje interesuju instrumenti, i nošnja će propasti, jer nema više interesovanja. Moderne tehnologije su kumovale da do toga dođe, ipak mislim da ni sada nije kasno da se vratimo našoj izvornoj pjesmi, druženjima i festivalima. Na taj način nove generacije odrastaju u nekim novim okolnostima, koje bojim se da nisu dobre  - rekao je Kovačević.

 

Kaže, dok ga zdravlje bude služilo, biće aktivan i pomagaće svojoj supruzi oko poslova u polju, jer žele da imaju svoju baštu i zdrav proizvod.

 

 - I danas vozim auto, idem od grada, uvijek treba nešto kupiti, treba otići po penziju. Agilan sam za svoje godine i zdravlje me dobro služi, jedino što imam i dalje probleme sa kičmom, jer se kamen sručio na mene. Sadim i kopam krompir, paprike i paradajz - kazao je Kovačević.

 

Nostalgija za rodnim krajem neće nikada prestati, a na prvu riječ pustio je suzu.

 

 - Nedostaje mi svaki pedalj tog mog kraja, jer gdje se rodite i provedete djetinjstvo, ostaje u trajnom sjećanju dok ste živi. Donji Vakuf je dio mene i biće dok sam živ. Ipak, moram priznati da mi je i u Gradišci lijepo jer imam zdravu porodicu, što je i najveće bogatstvo - rekao je Kovačević.

 

 

Nedeljko Kovačević kaže da i danas voli da popije čašicu dobre rakije koja, ako se pije umjereno, može biti kao lijek.

 

 - Lijek za dug vijek je kombinovana rakija, odnosno ona koja se pravi od šljiva, grožđa, jabuka i krušaka. Umjereno pijem, ujutru jednu, preko dana i uveče. Često tu i budu gosti pa moram jednu neplaniranu, ali ne žalim se  - u šali govori Kovačević.