Njegova životna želja bila je da obuče uniformu i brani Srbiju. Završio je Školu unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici i zaposlio se u MUP. Kad se zaratilo na Kosovu i Metohiji bio je među prvima koji se našao u ratnom žarištu.

 

– Moja jedinica je posebna jedinica policije i naš zadatak je bio očuvanje reda i obezbjeđenje države. Mi smo mnogo mjeseci provodili dolje. Dali smo sve od sebe, nismo se štedjeli. Shvatili smo da treba tom narodu pomoći i da on živi ugnjetavan i svi smo prilazili sa velikim zadovoljstvom. Nismo tražili neke ustupke, niti smo postavljali pitanja oko odlaska na Kosova. Moglo se izvrdati, neki su uzimali bolovanja, ali mi ne, moja jedinica nikada nije – započinje priču za RINU čuveni Gavro.

 

Svakog ratnog dana život im je visio o koncu, a tako je bilo i tog 06. aprila. Gavrova jedinica radila je čišćenje terena i ušli su u albansku zasjedu. On je bio komandir odjeljenja i najistureniji desno, nije bio dovoljno “pokriven”. Neprijatelj ga je primjetio kroz rupicu na zidu i sasuo kišu metaka.

 

– Ispalio je cijeli sanžer u mene. To je kao u filmovima, ne osjećaš bol, meci koji prolaze kroz tebe ne bole. Vidiš samo da se prilikom udara metka tvoje tijelo okreće lijevo, desno dok ne prestane paljba tad padaš na beton. Nijednog momenta nisam gubio svijest. Samo sam u jednom trenutku primjetio da mi je cijeli kombinezon izrešetan i da krv ide na sve strane u mlazovima. Poslije nastaju bolovi, takvi da čovjek poželi da odmah umre da ne živi. Cijeli život ti u momentu prolazi kroz glavu u slikama. Prvo djeca ti padnu na pamet, kako će oni bez mene. Djeca su mi tada imala sedam i osam godina – nastavlja Gavro.

 

Kada ga je pokosio, neprijatelju ni to nije bilo dovoljno već je prišao da ga “ovjeri” sa još jednim okvirom. Dok je pucao, Gavro ga je sve vrijeme sa pločnika gledao pravo u oči. Ni ubici na kraju nije bilo jasno kako je to moguće, i u čudu je nestao.

 

– Sada kada sa ove tačke pogledam, imam utisak da se to desilo nekom drugom, a ne meni. U mene su ispaljena dva okvira, jedan okvir sa desetak metara, a poslije je prišao kada sam ležao na zemlji, okrenuo me i ovjerio me sa još jednim punim. Dobro sam ga vidio. Sve na meni je bilo izbušeno i noge i ruke, a jedino što je bilo čitavo su glava i srce – priča ovaj policajac u prisjeća se kako je prava borba uslijedila onda kad su kolege pristupile njegovom izvlačenju.

 

– Sve vrijeme sam bio svjestan, čak sam davao instrukcije kako da me izvuku. Moja jedinica me je izvlačila 45 minuta, i tada sam prebačen u bolnicu u Kosovskoj Mitrovici. Osoblje koje je bilo u Medicinskom centru u Mitrovici je izašlo da me dočeka. Sjećam se i odlaska u salu i kada su mi isjekli kombinezon, tada su rekli uf, koliko je ovaj čovjek izbušen. Nakon toga me uvode u anesteziju i tada sam pomislio, ako nisam umro do sada možda se i izvučem.

 

Prva operacija je trajala 12 sati, a ljekari su iz Gavra izvukli čak 28 metaka, kalibra 7,62 milimetara. Dva dana je bio u komi, tada je bio na granici života i smrti. Nakon toga se probudio i vidio opšte veselje oko njega. Prišla mu je žena sva u bijelom i rekla da se zove Eva.

 

– Pomislih da sam eto već stigao na nebo i u raj. Međutim, to je bila divna doktorka koja je najzaslužnija za ovaj moj drugi život. Pitala je da li bi mogla sad da ode kući kod djece, jer je dva dana i dvije noći bila pored moje postelje – prisjeća se svog buđenja.

 

Ljekari su mu nakon buđenja iz kome saopštili da su se prvi put suočili sa ovakvim slučajem u praksi i da nikad do sad nisu imali pacijenta kog je pogodilo toliko metaka. Poslije je prebačen u Niš, pa odatle na VMA.

 

– Tada kreće haos, bolnica je postala moja druga kuća. Tu sam imao operaciju za operacijom, dan za danom. Već sam oguglao kada kažu Zoran Gavrić na operaciju, kao da idem na neku ouobičajenu stvar. I te silne operacije su trajale mjesec dana, svaki put po neki metak je izvađen. Inače, sa 85 kilograma pao sam na 48, već organizam nije mogao da izdrži i tada su me poslali u Banju Koviljaču na rehabilitaciju – kaže Zoran.

 

Dvije i po godine je ležao nepokretan, i samo gledao u jednu tačku. Nije mogao ni u kolica. Obje noge su mu bile izrešetane, svi mišići, nema tri prsta na lijevoj nozi. Na ruci, po stomaku i leđima i dan danas nosi ogromne ožiljke kao podsjetnike na taj kobni dan. Sada može da se kreće uz pomoć štake, a samo on zna kako na promjenu vremena bole zarasle rane.

 

– Kada odem na more, sramota me da se skinem, jer sam uočljiv i svi gledaju u mene. Psihička bol je bila teža, bilo je teško prevazići da od jednog natprosječno sposobnog čovjeka postaneš invalid 100 odsto i da ne možeš ništa sam. Bilo mi je jako teško da se oprostim od uniforme – rekao je.

 

Gavro i dalje voli svoju Srbiju iznad svega, i kako kaže ponovo bi stao pred kalašnjikov da zaštiti tuđu glavu i svaki nedužni život. Sin je pošao njegovim stopama, radi u policiji u Šapcu, prenosi Blic.

 

– Nažalost ne nosi uniformu radi kao državni službenik u civilu. Ja da mogu ponovo bih volio da obučem uniformu , da je okačim u ormar i tada bih bio najsrećniji čovjek na svijetu – zaključuje ovaj hrabri patriota.