Kult Svetog Trifuna veoma je razvijen u srpskim krajevima, a neke srpske porodice ga slave kao krsnu slavu. Slava Sveti Trifun se na poseban način obilježava u svim domaćinstvima koja se isključivo bave vinogradarstvom i voćarstvom uz presijecanje slavskog kolača i simboličnog orezivanja čokota u vinogradima.

 

Širenje kulta ovog svetitelja datira od V vijeka, a vinogradari i voćari su u našim krajevima slavu Svetog Trifuna obnovili prije desetak godina, sa obnavljanjem zasada vinove loze. Posebno u vinogradarskim krajevima Vojvodine, Šumadije i Pomoravlja to je najveći vinarsko-vinogradarski praznik.

 

Vjeruje se i da Sveti Trifun na svoj praznik pobode u zemlju ugarak i od tog dana snijeg počne da se topi. Po nekih shvatanjima ovim danom počinje projleće, priroda počinje da se budi, kao i ljubav kod ljudi.

 

U narodu je za Trivundan vezano mnoštvo raznih običaja i vjerovanja. Ako na Svetog Trifuna pada kiša, rodiće šljiva. Ako padne snijeg, godina će biti kišna i rodna, a ako je vedro, godina će biti sušna.

 

Snijeg može još uveliko da iznenadi, ali se to smatralo berićetnim, pa se govorilo “Zatrpaj Tripo, zaspi Simo!” (riječ je o Sv. Simeonu Mirotočivom, 26. februara) iako je već sutradan, 15. februara, Sretenje, po narodnom shvatanju dan “susreta” zime i proljeća, kad se mečka na kratko probudi da vidi da li će uskoro nastati ljepši dani i onda, ako ocijeni da će potrajati zima, vrati u pećinu da nastavi svoj zimski san.