Srpska pravoslavna crkva slavi danas Lazarevu subotu ili Vrbicu, kada se djeci poklanjaju zvončići i kada vjernici hrle u svetinje. U srpskoj crkvi Vrbica je veseli dječiji praznik, jer je Hristos, prema Jevanđelju, ulazeći u Jerusalim rekao: "Pustite djecu meni, jer takvih je Carstvo nebesko".

 

Tada se u hramovima u popodnevnim časovima služi večernje bogosluženje, i u crkvu se unose mladi vrbovi lastari, tek olistali. Pošto se vrba osveti, sveštenik narodu dijeli grančice, i zatim se vrši trokratni ophod oko hrama sa crkvenim barjacima, ripidama i čiracima. Narod obilazi oko hrama uz pjevanje tropara Lazareve subote.

 

Ovaj praznik je isključivo praznik djece. Za taj dan majke svečano obuku svoju djecu, pa čak i onu najmanju, od nekoliko mjeseci, donose, svečano obučenu, crkvi, kupuju im zvončiće vezane na trobojku i stavljaju oko vrata. Mlade vrbove grančice se odnose kućama i stavljaju pored ikone i kandila. Sa ovim danom počinju veliki Vaskršnji praznici.

 

Na Vrbicu se uvijek držala litija izvan hrama, tj. u Subotu Lazarevu poslije podne. Svjedočanstava o Vrbici imamo već krajem IV vijeka, od Silvije Akvitanke, koja je opisala bogosluženje Jerusalimske crkve toga vremena. U litiji su učestvovali, kao i danas, odrasli i djeca noseći u rukama grančice maslina i palmi. U krajevima gdje nema maslina i palmi nose se graničice vrbe. Zato se ova litija i naziva Vrbicom. Grančice vrba osvećuju se posebnom molitvom i kropljenjem osvećenom vodom na Cvijeti, na jutrenju, i dijele se vjernima, koji ih čuvaju tokom godine za slavskom ikonom.

 

U danima Cvjetne nedjelje bio je običaj da se narod kiti vrbom i koprivom. Lazareva subota se vezuje i za srpskog kneza Lazara koji je mučenički stradao na Kosovu 1389. godine. Vjeruje se da su tom prilikom dvije Lazareve sestre kukale za bratom i da su se pretvorile u kukavice. Mašta našega naroda je - koliko zbog žalosti za izgubljenim Kosovom toliko i zbog zajedničkog imena Lazar, i za biblijsku ličnost i za ličnost iz naše istorije - vezala i identifikovala ova dva motiva, ali je biblijski motiv izvoran: nije u pitanju samo Lazar, nego i njegove dvije sestre koje su za bratom plakale, Marta i Marija, kaže Crkveno Predanje (Jn 12).

 

Primarno utemeljenje i značenje Lazareve subote jeste uspomena na Hristovog prijatelja Lazara koji je umro pa ga je Hristos na ovaj dan ponovo oživio, tj. vaskrsao, što znači vratio u ovaj nepreobraženi svijet fizičko-hemijske stvarnosti, da bi nastavio da živi, a onda opet da umre prirodnom smrću.

 

Vrbica pada na Lazarevu subotu, šestu po redu u Velikom ili Vaskršnjem postu. To je praznični dan u koji se ne rade teži poslovi. Ovoga dana djeca su išla sa učiteljem i sveštenikom da naberu vrbove grančice, koje su donošene u crkvu gdje su, sutradan, na Cvijeti, osveštavane i razdavane prisutnima koji su ih nosili kući i kao svetinju držali za ikonom. Vrbica je dan dječije radosti. Djeca pjevaju prigodne pjesme i vesele se uz zvuke zvončića koje na vrpcama nose na vratu. U nekim krajevima se od vrbovih prutića plete vijenac i njime kiti ikona.

 

Takovci su organizovali povorke "lazarica" i "dodola". Lazarice su bile udešene, čiste u novim odijelima, bogato iskićene, predstavljajući dolazak ljetnjeg perioda. Bile su rado dočekivane po kućama i darivane hranom i pićem. Grupu "lazarica" sačinjavaju šest ili više neudatih djevojaka od 14-20 godina i to dva "lazara" i četiri "lazarice": dvije "prednjice" i dvije "zadnjice". Prvi "lazar" je najstarija, najviša i najljepša djevojka, a zadnjice su najmlađe i najmanje djevojke. Ponekad su to i djevojčice i od sedam godina.

 

Rano ujutru "lazarice" oblače svečanu narodnu nošnju i pri tom im pomaže "lazarova" majka. Oblače starinsku dugu vezenu košulju, jelek, starinsku crvenu suknju - "vutu", tzv. "pervaz" sa šarama u obliku "kola" - romba, pojas, crne vunene čarape i odžanke. Spreda preko "pervaza" za pojas pričvrste vezenu maramu, a sa strane po jednu sličnu manju maramu. Oko vrata stave ogrlicu od zlatnih ili srebrnih metalnih para "žutku". Preko leđa ogrnu žutu maramu sa resama. Na jeleku nose "kite" od manistri u obliku trouglova i krugova. U rukama nose "ćusteke" od manistri. Na glavi nose crvene marame koje vežu kao truban, a "lazarice" nose šešire ispletene od slame i okićene vijencem od cvijeća.

 

Iz kuće "lazara" povorka, u kojoj napred idu "lazari", a za njim "prednjice" i "zadnjice" ide prvo na izvor kod koga, dok "lazari" i "prednjice" stoje u polukrugu, a ostale pjevaju "Dobro jutro studna vodo". Zatim se sve djevojke umiju na izvoru. Poslije toga vraćaju se u kuću "lazara" i dok idu kroz šumu, preko polja, livada i pored ovaca ili orača pjevaju pjesme namijenjene šumi, polju, njivi, livadi...

 

Pred kućom ih dočekuje domaćica i posipa žitom, a "lazarice" je ljube u ruku, ulaze u kuću gdje doručkuju za sofrom. Kad završe sa jelom, običaj je da sve odjenom bace kašike na sofru. Odatle kreću po cijelom selu od kuće do kuće i pred svakom igraju i pjevaju pjesme namijenjene prvo kući, a zatim i svim ukućanima.