Istorija podsjeća da je najmoćniji među okrunjenim srpskim glavama - car Dušan Silni držao konja dok srpski patrijarh uzjahuje i sinovski pokorno ljubio njegovu časnu desnicu. Ti mudri starci u prošlosti su često bili pouzdan oslonac vladarima i jevanđeoski uticali na njihovo kormilarenje državnim brodom. Kao što djeca žele imati blagog i valjanog oca, koji se brižno stara o čeljadi i kući, čuvajući njeno dostojanstvo svojim autoritetom, takvog arhipastira uvijek je želio naš vjerujući narod, ali i većina Srba koji sebe i ne smatraju vjernicima.

 

Ova tema je uvijek zaokupljala veliku pažnju javnosti, a mi ćemo se ovaj put podsjetiti kako se to odvijalo u periodu između dva svjetska rata. Stvaranjem Kraljevine SHS konačno je došao dugo čekani trenutak za obnavljanje Pećke patrijaršije, pod čijom bi se duhovnom upravom našle sve eparhije sa srpskog etničkog i nacionalnog prostora. Prvi korak u tom pravcu značio je njihovo izdvajanje iz dotadašnje kanonske jurisdikcije u korist SPC, prije svih Carigradske patrijaršije, koja je to i učinila 24. decembra 1919. godine.

 

Za tu milost vlada Kraljevine SHS joj je uplatila “simboličnu taksu” od milion i po franaka. Na ovome pitanju se vrlo snažno i posvećeno angažovao lično regent Aleksandar sve do okončanja tog procesa 12. septembra 1920, kada je u Sremskim Karlovcima Arhijerejski sabor svečano proglasio uspostavljanje ujedinjene autokefalne Srpske pravoslavne crkve, koja se diže na stepen patrijaršije.

 

Odmah, samo nekoliko dana kasnije, 27. septembra Sabor je izabrao mitropolita Dimitrija za njenog prvog patrijarha. Međutim, vlada je zatražila da ovaj izbor potvrdi i Izborni sabor, koji bi po njenoj uredbi bio proširen jednim brojem crkvenih, ali i svjetovnih lica iz reda visokih državnih funkcionera. Tako formiran sabor se sastao 12. novembra i potvrdio prethodni izbor, što je svojim ukazom dan kasnije učinio i regent Aleksandar. Patrijarh Dimitrije je uživao veliki ugled u tragičnim danima Velikog rata, uprkos bolesti i poodmaklim godinama, on je sa svojim narodom i vojskom prošao albansku stradiju.

 

Po oslobođenju bio je revnostan obnovitelj porušenih crkava i manastira u opustošenoj otadžbini. Snažno se, kao čovjek knjige, založio za unapređenje crkvene prosvjete i otvaranje Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Upamćeno je njegovo plemenito i velikodušno držanje u prihvatu i zbrinjavanju oko 100.000 “Bijelih Rusa” i njihovog sveštenstva, izbjeglih u našu tada postradalu zemlju . Patrijarh Dimitrije se upokojio u Gospodu 6. aprila 1930. Njegov nasljednik je biran po novoj uredbi, odmah 13. aprila iste godine. Sada je Izborni sabor tajnim glasanjem birao trojicu arhijereja, od kojih je kralj svojim ukazom potvrđivao jednog od njih za patrijarha. Rezultati ovih izbora bili su sljedeći: mitropolit Varnava Rosić (45 glasova), mitropolit Gavrilo Dožić (36 glasova), mitropolit Petar Zimonjić, potonji sveti Petar Sarajevski (34 glasa).

 

Kralj Aleksandar je potvrdio izbor mitropolita Varnave na patrijaršijski tron. Danas se olako potežu razne kvalifikacije o nedopustivom miješanju kralja u isključivo crkvena pitanja. Te kritike gube na uvjerljivosti ako se zna da je to bila uobičajena praksa u evropskim monarhijama tog vremena. Car Franc Jozef je bez ikakvih ograničenja postavljao i premještao pravoslavne episkope, što je carigradski patrijarh samo formalno potvrđivao.

 

U zemlji koja je mnogima uzor demokratije kenterberijskog nadbiskupa, poglavara engleske crkve, i dan-danas bira ad hok formirana Kraljevska komisija za imenovanja, čiji izbor formalno u ime kraljice proglašava premijer. Inače, unutar SPC vlada nepodijeljeno mišljenje da Aleksandar ima velike zasluge za našu crkvu. O novoizabranom patrijarhu Varnavi dr Đoko Slijepčević će, između ostalog, reći: “Bio je ličnost od vidika i zamaha ... borac, duboko odan pravoslavlju i srpstvu. Vodio je crkvu smelo, duboko poimajući smisao vremena u kome je delovao”.

 

Pogibija kralja Aleksandra 1934. snažno je uzdrmala državu, ali je i crkva dugo osjećala gubitak svog velikog zaštitnika. I sam patrijarh Varnava bio je lično teško pogođen, ostao je sam dok se iz temelja ljuljala državna zgrada. Upravo on i kralj su tijesno sarađivali na njenoj izgradnji i učvršćivanju. Varnava je bio neumorni duhovni pregalac na nacionalnoj njivi, sagradio je i sadašnju zgradu Patrijaršije, a njegovom inicijativom je započela gradnja Hrama Svetog Save. Patrijarh se upokojio 23. jula 1937, isto veče kada je poslije burnih događaja Narodna skupština usvojila Konkordat sa Vatikanom. Tek kada su tenzije oko famoznog Konkordata splasnule, 21. februara 1938. sazvan je Izborni sabor, kojom prilikom su izabrana trojica kandidata: mitropolit Gavrilo Dožić (50 glasova), mitropolit Petar Zimonjić (25 glasova), vladika Georgije Zupković (32 glasa).

 

Kraljevsko namjesništvo (čitaj princ Pavle) potvrdilo je izbor Gavrila Dožića za patrijarha srpskog. Novi arhipastir je bio duboko svjestan unutrašnje krize u državi kao i prijetnji izvana. Vidjevši kako se na horizontu gomilaju teški olujni oblaci koji se valjaju prema našoj zemlji, preduzeo je živu nacionalnu i pastirsku aktivnost. Stalno obilazi pastvu, drži besjede, učvršćuje jedinstvo, upozorava na budnost i svijest o skoroj nevolji koju je slutio.

 

U božićnim i vaskršnjim poslanicama iznosi zabrinutost zbog stanja i kod nas i u svijetu. U jednom govoru će reći: “Neko se zove fašista, neko komunista, neko rasista, neko demokrata, neko demagog. Mi vidimo da dovode u opasnost sudbinu naroda i države ti novi proroci, novi učitelji koji uvlače svijet u haos i nesreće”. Patrijarh Gavrilo se oštro protivio pristupanju zemlje Trojnom paktu i bio na strani pučista 27. marta 1941. godine. Nijemci mu to nisu oprostili i odmah po okupaciji bio je zatočen, prvo u zemlji, a potom u logoru Dahau zajedno sa vladikom Nikolajem Velimirovićem. Za njega ništa novo, i u prethodnom ratu Austrougarska ga je hapsila i prognala u Mađarsku. Po povratku u zemlju krajem 1946. suočava se sa teškim stradanjem crkve koje ni tada nije prestajalo.

 

Međutim, i njegove snage su bile na izmaku, svoju mučeničku dušu predao je Gospodu 7. maja 1950. I kasniji naši patrijarsi German, Pavle i nedavno upokojeni Irinej bili su velike ličnosti, patriote i časni nasljednici Svetoga Save koji mogu služiti na ponos svojoj crkvi i narodu iz kog su potekli. Za koji dan jedan od arhijereja će biti uveden u 800 godina star arhipastirski tron naše crkve, na kojem su sjedili i njeni potonji svetitelji. Ko može biti dostojan ovog najvišeg zvanja? Umjesto odgovora na ovo pitanje navodimo riječi patrijarha Pavla kada je izabran, iako to istinski nije želio: “Ja se pokoravam vašem izboru i nadam se da će Gospod pomoći crkvi svojoj da u meni ne bude onaj koji će je uniziti.”

 

Tako je govorio onaj za koga Matija Bećković kaza: “Niko u ovom bučnom vijeku nije govorio tiše, a da se dalje čulo i niko nije govorio manje, a da je rekao više”.

 

Kad god su nastupala sudbonosna i smutna vremena, Gospod bi nas pogledao i na tron naše crkve bi dolazili valjani upravitelji, visokih moralnih, pa i državničkih osobina, ljudi koji su živjeli skromnim monaškim životom. Crkva je tvrđava sa koje se ne brani samo vjera već i država bez koje bi srpski narod bio izgubljen.