Krajnji sjever naše planete postaje sve više militarizovan, kako zemlje sa obalom u Arktičkom krugu grade vojne baze i specijalizoane flote brodova, dok se polarni led polako topi, olakšavajući pristup netaknutom bogatstvu i otvarajući nove trgovačke rute.

Izjave novoizabranonog američkog predsjednika Donalda Trampa o pripajanju Grenlanda SAD ponovo su stavile u centar pažnje ovaj region, jer bi u slučaju da se ostvare njegove ambicije došlo do ozbiljnog redefinisanja zona interesa između Amerike i Rusije. 

Naime, Rusija posjeduje oko polovinu ekskluzivne ekonomske zone (EEZ) na Arktiku, odnosno oko četiri miliona kvadratnih kilometara, i oko 53 procenta ukupne arktičke obale, dok Danska, preko Grenlanda polaže pravo na oko 11 odsto, a SAD na oko 35 odsto. 

Arktik je približno površine Afrike i zauzima oko šest posto Zemljine površine, ali raspolaže sa oko 13 procenta procijenjenih netaknutih zaliha nafte i čak 30 odsto netaknutih rezervi prirodnog gasa. 

Procijenjuje se da ukupno sadrži 22 procenta kompletnih zaliha nafte i gasa na Zemlji i rijetkih minerala u vrijednosti od oko bilion dolara.

Prema podacima američkog geološkog zavoda, naftom je ubjedljivo najbogatiji Zapadni Sibirski basen (132,57 milijardi barela nafte), a iza njega su Aljaska (72,77 milijardi), Istočni Barencov basen (61,76 milijardi) i Istočni grenlandski rascep (31,76 milijardi). 

Prema procjenama iz 2020. čak 25 procenata ruskog BDP poticalo je iz regiona Arktika.

Topljenje leda potencijalno bi moglo da intenzivira trgovinu kroz tri glavne rute: Sjeverne morske rute (NSR) blizu ruske obale, Sjeverozapadnog prolaza (NWP) preko Aljaske i Kanade i Transpolarne morske rute (TSR) između prve dvije, najbliže Sjevernom polu. 

Arktički okean skraćuje trgovačke rute između 80 odsto vodećih industrijskih sila, što znači uštedu na gorivu, smanjene emisije ugljenika i brži transport robe, navodi u svojoj analizi tehnološki portal Next Big Future. Inače, oko 90 odsto robe na globalnom nivou prevozi se brodovima.

Prema izvještaju ruske korporacije "Rosatom" NSR-om je tokom 2024. prevezeno 37,6 miliona tona tovara, dok je 2023. to bilo 36,25 miliona tona. Obim tranzitnog transporta duž rute je povećan za 43 odsto, popevši se na 3,08 miliona tona u poređenju sa 2,1 miliona tona u 2023.

Iako nije arktička sila, Kina je jako bitan investitor u NSR-u i koristi ovu rutu za trgovinu sa Rusijom, ali i Evropom. Od 2018. je povezala svoju "Pojas i put" inicijativu sa arktičkim ambicijama da se domogne energenata, rijetkih minerala i prava na ribarenje.

"Operativni troškovi su veći zbog potrebe za ledolomcima i specijalizovanim plovilima, ali skraćeno vrijeme tranzita može nadoknaditi neke troškove. Investicije u infrastrukturu spremnu za Arktik mogu dodatno stabilizovati troškove", piše u najnovijoj prognozi specijalizovanog portala za brodarstvo Ship universe.

Dodatnu geopolitičku komplikaciju stvara to što Rusija cijeli NSR smatra svojim teritorijalnim vodama, što SAD ne priznaju. 

Interesantno je i to da Kanada prihvata ruske tvrdnje, a Rusija zauzvrat njen suverenitet nad NWP, prenosi Euronews.

EU i SAD sa svoje strane ne priznaju da je NWP u kanadskim vodama. 

Ako bi Grenland prešao u američko vlasništvo, to bi dodatno iskomplikovalo već jako konfuzno maritimno pravo i veliki broj sporova koji već postoje između zemalja.

Operativni troškovi su veći zbog potrebe za ledolomcima i specijalizovanim plovilima, ali skraćeno vrijeme tranzita može nadoknaditi neke troškove. Investicije u infrastrukturu spremnu za Arktik mogu dodatno stabilizovati troškove. 

Takođe, na norveškom arhipelagu Svalbard nalazi se najveća na svijetu satelitska stanica, koju koriste svemirske agencije zapadnih zemalja, a odatle do Norveške ide ključni podvodni optički kabl.

Arktik je bio od vitalnog vojnog značaja za SAD i SSSR tokom Hladnog rata, između ostalog i zato što najkraća ruta interkontinentalnih balističkih raketa ide upravo preko njega. 

Rusija je od prve decenije ovog vijeka krenula u obnovu poslije ekonomskog razaranja 90-ih godina prošlog vijeka i od 2005. drastično ojačala svoje vojno prisustvo, gradnjom i obnovom više od 50 arktičih baza, modernizacijom Sjeverne flote, razvojem hipersoničnih raketa, ali i stvaranjem velike flote ledolomaca. 

Iako je Arktik do sada bio relativno tih, bivši američki admiral Džejms Stavridis je još 2010. upozorio da bi ova "zona nadmetanja" mogla lako da se pretvori u "zonu konflikta".

Ruske vojne baze bile su koncentrisane oko Murmanske oblasti, ali su posljednjih godina izgrađene nove na dalekom sjeveru. Na primjer, ostrvo Vrangel, rt Šmit i ostrva Kotelni nalaze se odmah preko Beringovog moreuza, blizu Aljaske, a Rusija je tamo krenula da jača vojnu infrastrulturu. 

Rusija trenutno ubjedljivo vodi u oružanoj trci na Arktiku i po broju baza i po broju druge vojne opreme. Prema procjenama četiri stručnjaka za Arktik iz NATO zemalja iz 2022, ovoj alijansi bi trebalo najmanje 10 godina da je sustigne, ako se posveti tom cilju.

"Arktik je trenutno mračna oblast na mapi. Tako je velik, a ima malo civilnih sistema za prismotru", rekao je tada za Reuters bivši vojni predstavnik Norveške pri NATO Ketil Olsen.

Pitufik svemirska baza na Grenlandu, nekada zvana Tule sa oko 200 vojnika jedno je od ključnih američkih vojnih uporišta na dalekom sjeveru. Američka vojska prvi put je stigla na Grenland tokom Drugog svetskog rata, kako bi pomogla Danskoj u ratu protiv Njemačke, ali je takođe još tada bilo poznato da najveće ostrvo na svijetu raspolaže sa ogromnim rezervama minerala kriolita, koji je ključan za proizvodnju aluminijuma.

Automatski, završetkom tog rata počeo je Hladni rat, a Danska je iselila neoliko stotina mještana sela Kanak kako bi SAD napravile ogromnu vazduhoplovnu bazu sa više od 10.000 trupa i pomoćnog osoblja, koju su koristili strateški bombarderi i izviđački avioni. Tamo je smještena moćna radarska stanica za rano upozoravanje na balističke rakete i objekte u svemiru koja pokriva praktično cijelu rusku sjevernu obalu sa izuzetkom Čukotke i Kamčatke.

Zanimljivo je i da su američki vojnici u Pitufiku prošli "obuku za raznolikost i osjetljivost" radi boljeg odnosa sa lokalnim stanovništvom, kojeg praktično nema nigdje u blizini, pisao je američki novinar Metju Peti. Važan aspekt projekcije moći na Arktiku je i flota ledolomaca, gdje Rusija ima apsolutnu dominaciju. Naime, Rusija posjeduje 42 ledolomca, od čega je osam na nuklearni pogon (posljednji je "Jakutija" porinut 30. decembra prošle godine), a neki mogu da nose krstareće i balističke rakete.

Nijedna druga zemlja nema nuklearne, niti teško naoružane ledolomce, a SAD "na papiru" rapolažu sa samo dva obična ledolomca, s tim da se jedan zapalio prošle godine. 

Međutim, SAD, Kanada i Finska planiraju da do 2030. sagrade 90 ledolomaca, čime bi, ako ostvare tu ambiciju, ubjedljivo preuzeli primat nad Rusijom.

Sa svoje strane, Rusija gradi flotu plovila "Projekat 23550", koji su zapravo korvete ledolomci. Prvi je porinut "Ivan Papanin" 2019. u Sankt Peterburgu i raspolaže sa kontejnerima za krstareće rakete. Ovaj brod još se testira, sa planovima da mu se poveća vatrena moć. 

Prošlog ljeta je snimljen kako izlazi iz luke uz pomoć dva remorkera, a TASS je pisao kako je posada završila specijalni program obuke za upotrebu opreme i naoružanja u arktičkim uslovima.

Drugi brod iz klase "Projekta 23550" je "Nikolaj Zubov", koji je porinut krajem decembra prošle godine takođe u Sankt Peterburgu. 

Osim što će se koristiti za patroliranje i probijanja leda, navodi se da će plovila "Projekta 23550" imati sekundarnu sposobnost da tegle i budu pratnja brodovima u naučno-istraživačkim misijama.

"Nikolaj Zubov" je dimenzija 114,5 sa 20 metara, težak je 9.000 tona i moći će probija led debljine 1,7 metara. Ima mogućnost da primi jedan helikopter, kao i hoverkraft (amfibiju) iz "Projekta 23321" i dva brza čamca "Projekta 03160" za presretanje i ukrcavanje.

Naoružanje će uključivati pomorski top kalibra 76 mm, rakete Kalibar i rakete zemlja-vazduh.