Da li je tako bilo i prije 20, 30 ili 40 godina, u vrijeme kada su današnji roditelji bili đaci? Šta se promijenilo u poslJednjih nekoliko decenija, kada je u pitanju djetinjstvo, roditeljstvo, školovanje. A šta je ostalo isto? Koliko je jedno dijete “koštalo” svoje roditelje u doba socijalističke Jugoslavije, a koliko poslijeratnih devedesetih?

U bilo koje doba a se školovalo, djetetu je uvijek valjalo nabaviti osnovne stvari: udžbenike, školsku torbu, sveske, olovke i ostali i pribor, kao i odjeću i obuću za jesen. Ove godine, čak i skromniji “paket” garderobe koštao je najmanje 200 KM. Dodaju li se tome udžbenici i pribor, za jednog osnovca je potrebna najmanje jedna minimalna plata u RS. Porodice koje su opremile dva školarca, čak i u slučaju da su i mama i tata zaposleni i da primaju redovne plate, teško će preživjeti septembar. Primjera radi, ako oboje rade za prosječne plate, njihov ukupni mjesečni kućni budžet iznosi jedva nešto više od 1.800 KM, a nakon što dvoje djece spreme za školu ostaje im oko 900 KM. Ali, u jesen na pristižu i druge obaveze, poput kupovine ogreva ili pripremanja zimnice.

Uovakvoj situaciji, mnogi roditelji danas spas traže u nabavci polovnih udžbenika, ili u kupovini školskog pribora i knjiga na odgođeno plaćanje, odnosno na kredit.

Naši sagovornici koji su odavno izašli iz školskih klupa tvrde da u vrijeme njihovog djetinjstva nije bilo tako. Jovica Sjeničić (32) iz Modriče kaže da je i prije 20 godina, kada je on bio osnovac, kupovina polovnih knjiga, bila redovna pojava, ali da roditelji nisu uzmali kredite pred polazak djece u školu.

– Da se razmijemo, ni u to vrijeme nije bilo novaca, tek smo bili izašli iz rata, svi osiromašeni, neki i u izbjeglištvu. Ali, nabavkom udžbenika više smo se bavili mi djeca, nego naši roditelji. I bili smo prilično odgovorni. Uzimali smo polovne knjige, a kad ustanovimo da nešto moramo kupiti u knkižari, hvatali smo se za glavu, jer je valjalo namaći više novca – kaže Jovica.

Dodaje da je u to poslijeratno vrijeme većina djece živjela skromno, nisu očekivali markirane patike ni skupe rančeve, mnogi su sve do petog ili šestog razreda nosili obuću i odeću iz Crvenog krsta, ili polovnu dobijenu od rođaka iz inostranstva.

– Bili smo spremni i da se mijenjamo za stvari, to nam je bila fora. Ipak, i tada je našim roditeljima priprema za školu bila veliki izdatak, ali ne ovoliki stras kao danas – kaže Jovica.

Ratnih i poslijeratnih devedesetih je svoja dva sina školovala i Ranka Lakić (54) sa Pala. Ni tada nije bilo lako nabaviti sve što đacima treba, ali su ipak stvari za djecu bile jeftinije, a lakše se, tvrdi, moglo “doći do nekog dinara”.
– I tada smo knjige za školu uzimali na otplatu, a bilo je i nekih popusta, jer je jedan nastavnik iz naše škole otvorio svoju knjižaru, pa smo se s nim dogovarali – kaže Ranka Lakić.

Tvrdi da je za đake i njihove roditelje zlatno doba bilo pre 40 godina, kada je ona išla u školu.  U doba SFRJ je, tvrdi, njenim roditeljima bilo mnogo lakše da nabave stvari za školu za nju i njenog brata. Sve je bilo jeftinije, a plate su bile stabilne, pa su porodice mogle planirati rashode.

-Kad sam ja išla u školu to su bila lijepa vremena, svašta smo imali. Udžbenici su bili jeftini i nisu se često mijenjali, a djeca su bila skromna. Tako sam ja  uzimala stare knjige, od svog brata, pa ih potom davala rođaku, koji je bio godinu malđi. Uz to, odjeća i obuća za djecu je bila jako jeftina, skoro upola jeftinija nego za odrasle – prisjeća se naša sagovornica.

Uz to, tvrdi, i sistem vrijednosti je bio drugačiji, pa se djeca nisu takmičila za prestiž među vršnjacima skupom firmiranom garderobom.

– Kad sam ja bila mala, bilo nam je važno samo da odjeća nije poderana i da cipele ne propuštaju vodu. U školi su se nosile kecelje, to je bila neka vrsta socijalističke školske uniforme. nismo ih baš voljeli, ali one su imale svoju funkciju – prisjeća se Ranka Lakić.

Stvari za djecu bez poreza

– U vrijeme Jugoslavije, kada sam ja bila dijete, a potom djevojka, dječja garderoba i inače stvari za djecu bile su oslobođene poreza i zato znatno jeftinije od obuće i odjeće za odrasle. Ko je bio sitne građe, mogao se i kasnije, kad odraste oblačiti i obuvati na dječjem odelu. Neke moje drugarice su do tridesetih godina nosile takve stvari – kaže Ranka Lakić.

Uz to, Jugoslavija je imala svoju tekstilnu i obućarsku industriju, koja je proizvodila robu za domaće tržište, pa niej bilo mnogo skupih uvoznih stvari. I stvari za djecu domaće proizvodnje, poput “Borovo” patika ili “Jasa” trenerki, bile su solidne i pristupačnih cena.