Budimka Živković (84) posljednja je Srpkinja u selu Berkovo, u opštini Klina – živi sama sa vjernim prijateljima kučićima Dimom i Timom od kada su zločinci Ramuša Haradinaja protjerali ostale Srbe povratnike.

Haradinajeve horde vješale ljude i pljačkale kuće
Budimka vjeruje da će, kada se ona konačno “preseli” iz Berkova na mjesno groblje u susjednom Kruševu, ugasnuti poslednje kandilo koja su dimilo od povlačenja srpske vojske i policije u juna 1999. godine.

Do NATO agresije, pedesetak srpskih kuća sa oko 300 članova bilo je u Berkovu, oslonjenom na magistralni put Priština-Peć.

– Obrisaše nas Haradinajeve horde, koje su u prvih nekoliko dana nakon što je Slobadan Milošević rekao vojsci i policiji da odu iz Metohije, nagrnuli na sve što je bilo srpsko, pa i na katoličke familije u kojima je bilo Srba…

Ko je mogao živu glavu da iznese taj je slavio. Zločinci su ljude vješali i strijeljali, a onda pljačkali kuće i palili. Tako nije bilo ni za vreme Bugara i Nijemaca – priča baka Budimka.

“Posjetioci” sa britvama u rukama
U izgnanstvu je provela deset godina, potucajući se od braće do sestara, a onda su joj javili da može da se vrati i da će joj sagraditi kućicu na očevom imanju.

– To mi je bio najsretniji dan u životu. Ponovo sam se rodila. Došla sam tu na imanje, u moje Berkovo, u kome svaka travka miriše i sjeća me na sretno vrijeme, kada sam ja, kao i svi Srbi u Metohiji, mogla da budem Srpkinja i da se ne krijem iza zidina – kaže Budimka.

Početkom 2010. godine u Berkovu je sagrađeno tridesetak povratničkih kuća, površine od 45 do 65 metara kvadratnih. Vratilo se četrdeset duša.
Ali, u roku od nedjelju mnogi su morali ponovo da bježe, jer su im Albanci, dan i noć, dolazili na vrata sa britvama u rukama, i ostavljali rok od 24 sata da nestanu ili će “raditi konopac i oružje”.

– Nisu imali izbora sem da odu. Ostalo nas je desetak i onda, dan po dan, godina po godina, bez ikakve zaštite… Džaba ta Haradinajeva policija, jer su to oni što su bili u tororističkoj OVK. Tako ja ostadoh sama kao panj – objašnjava Budimka.

Tukli i kučiće
Napominje da je samo u posljednjih godinu dana, a najviše prošle jeseni, prodato osam kuća Živkovića i po nekoliko kuća Stepića i Gvozdenovića, te da je pamet više ne služi da prebroji sve prodate kuće i imanja.

– U jesen su nagrnuli sa svih strana. Obili su kuće, svojim očima sam gledala…Tri puna dana su dolazili tovarili i nosili. Nigdje policije i vojske (Kfora). Uvjerena sam da su im oni i dali znak da pljačkaju i raznose srpsko.

Čak su i meni noćima dolazili, lupali u prozor, drmusali vratima, prebijali kučiće Dima i Tima, i na kraju odustali… I sada, samujem i čeznem da vidim Srbina i čujem srpsku riječ – kaže baka Budimka.

Ona čeka da joj se jave bar djeca njenog muža iz njegovog prvog braka, inače katolika po vjeroispovijesti, jer ih je othranila, čuvala i izvela na put…

Ma kakva korona – gazila su veća zla
O koroni Budimka i ne razmišlja – što bi se plašila virusa, kada su je “u vijeku gazila i gaze veća zla”.

– Nama ništa neće biti. Ali će one koji su htjeli da nas zatru dobrano da sahrani – vjeruje baka Budimka i kaže da se zlo se vraća onome ko ga drugom čini.