Kad dođeš u tuđinu gdje nikog ne znaš nije nimalo lako, pogotovo za nas koji dolazimo sa Balkana, prije svega zbog velike razlike u temperamentu. Švedska je prilično depresivna zemlja, dosadna, loša je klima. Nemaš ljeto, stalno je kiša. Zimi svane u osam-devet ujutru, a mrak pada već u tri po podne. Ljeti noć traje svega tri-četiri sata, a na sjeveru Švedske tada uopšte nema mraka. Mnogo ljudi to ne može da izdrži, pa odustaju i vraćaju se u Srbiju. Oni koji ostanu brzo shvate koliko je Švedska dobro uređena zemlja i kako sistem treba da se postavi. A sistem je skoro savršen. Sto miliona stvari bih prepisao od Šveđana i rekao ovim našim političarima “evo, ovako treba da radite”.

Do odlaska u Švedsku radio sam punih deset godina kao vozač gradskog autobusa, a posljednja plata koju sam primio bila je oko 450 eura. Ipak, novac nije bio najveći problem, mnogo više mi je smetao opšti javašluk u firmi, bukvalno na svakom koraku. Prije dvije godine sam presjekao i dao otkaz. Pozvao sam druga koji živi u Švedskoj i zamolio ga da mi pronađe neki smještaj, pa da pokušam da nađem posao na licu mjesta. Našao mi je garsonjeru u Linčepingu, gradu veličine Kraljeva, koji je nekih 200 kilometara udaljen od Stokholma.

U potragu za poslom krenuo sam čim sam se smjestio, a našao sam ga poslije dva mjeseca. Zaposlio sam se kao vozač šlepera, za platu od 2.000 eura. Ture su bile samo po Švedskoj, preko nedjelje sam spavao u kamionu, a vikend mi je bio slobodan. Prelazio sam od 600 do 800 kilometara dnevno, ali mi to nije padalo teško jer je Švedska jedna od najboljih zemalja za vozače kamiona. Parking mjesta i tuševi postoje na devedeset odsto pumpi, a za otprilike 800 dinara dobiješ paket koji uključuje tuširanje, kafu i sendvič. Živio sam u garsonjeri od 30 kvadrata koja je bila maltene u centru grada i plaćao sam je 300 eura. Kad oduzmem sve troškove, na kraju mjeseca ostajalo bi mi oko 500-600 eura.

“Pravi djecu, Švedska će ih odgojiti”

Poslije godinu dana mi se pridružila djevojka, pa su i troškovi bili veći. Našao sam bolje plaćen posao, pa zaradim oko 2.400 evra mjesečno. Preselili smo se u veći stan, a prije tri nedjelje smo dobili kćerkicu. Kad sam došao ovdje, govorili su mi “pravi djecu, Švedska će ih odgojiti”. I to nije daleko od istine. Od pedijatrijske sestre, čije su ti usluge besplatne dok ti dijete ne napuni pet godina, do novčane pomoći koja se isplaćuje do punoljetstva. Dječiji dodatak za prvo dijete je nešto više od 100 evra mjesečno, a nezaposlene majke imaju pravo na 480 plaćenih dana od rođenja djeteta, tokom kojih dobijaju oko 400 evra mjesečno. Od vrtića do fakulteta sve je besplatno. Zvuči nevjerovatno, ali ako živiš negdje dalje, a nemaš prijevoz, država ti obezbijedi čak i taksi do vrtića i nazad.

Porezi ovdje jesu visoki, ali se sve to vrati kroz socijalna davanja. Država ti omogućava da besplatno učiš jezik, upišeš školu, fakultet. Imaš pravo i na takozvani studentski kredit u iznosu od oko 1.000 evra mjesečno, da bi ti olakšali život tokom studija, a kamata je simbolična. Kredit počinješ da vraćaš tek kada počneš da radiš, tako da poznajem neke koji imaju više od pedeset godina, a još vraćaju studentski kredit.
Što se tiče posla, tu se čovjek adaptira vrlo brzo jer jednostavno vidiš da sistem funkcioniše. Najbitnije je da naučiš švedski, jer onda možeš da radiš gotovo sve. Ljudi se ovdje ne plaše da promijene posao, to je sasvim normalna stvar. Mnogo je teže privići se na društveni život u Švedskoj, koji je potpuno drugačiji u odnosu na Srbiju. Ovdje ne možeš da odeš u kafanu usred nedjelje, već samo vikendom. Noćni život je ovdje inače veoma skup, cijena pića u kafiću ili klubu je između 800 i 1.500 dinara.

Saobraćajna kultura u Švedskoj je na toliko visokom nivou da je to nama prosto nezamislivo. Za ozbiljniji saobraćajni prekršaj vode te na psihijatriju, da vještače da li si normalan. Kazne su drastično visoke, naročito za vožnju pod uticajem alkohola. Ovdje se mnogo pije, ali gradski prevoz vikendom radi neprekidno, upravo zbog toga da ljudi ne bi vozili pijani.

Jednog mog poznanika policija je zaustavila sa 0,56 promila alkohola u krvi. Oduzeli su mu vozačku dozvolu i ugradili mu u auto uređaj za mjerenje nivoa alkohola, koji je morao da plati oko 3.000 evra. Kad god mu zapišti mora da stane i da duva u tu spravu, a ne može ni da pokrene auto ako u sebi ima mrvicu alkohola. Poslije prve takve kazne, zemljaci shvate da ovo nije Srbija i počinju da se pridržavaju svih propisa. Na naviku da stanu ispred kafića ili brze hrane i upale sva četiri migavca brzo zaborave, jer to ovde niko ne radi.

Kad je u pitanju bezbjednost, vrlo su rigorozni. Na auto-putevima je ograničenje 110 kilometara na sat, iako su im putevi mnogo kvalitetniji. Kad nekome pukne guma, pa stane u zaustavnoj traci, oni bukvalno zatvore auto-put na tom dijelu dok se vozilo ne osposobi ili odšlepa. Ne žele ni najmanje da rizikuju jer ljudski život ovdje zaista nema cijenu.

Nedostaje mi Srbija, ali ne razmišljam o povratku

Ipak, nije sve bajno ni u Švedskoj. Imaju veliki problem sa migrantima iz Afrike, koji nikako ne mogu da se adaptiraju na švedski način života. Nemaju radne navike, ne poštuju obaveze, ne uspijevaju da nauče jezik. Ogromna je razlika između njih i nas iz Evrope. Mi čim dođemo počinjemo da učimo švedski od nivoa C iako ne znamo skoro ni riječ, a oni moraju da krenu od A jer mnogi ne umiju ni da čitaju i pišu.

Nedostaju mi familija i prijatelji iz Srbije, ali je dobra okolnost to što ovde živi mnogo naših ljudi, pa imam s kim da se družim. Šveđani su uglavnom rezervisani prema došljacima, mada i to dosta zavisi od toga kako se postaviš. Oni koji ne mogu da se otarase balkanskog mentaliteta i navika teško postaju dio zajednice, a ako si iole normalan onda te i Šveđani prihvataju. O povratku u Srbiju ne razmišljam, iako ne mogu da kažem da nema nostalgije. Ipak, taj osjećaj ti uspješno zamijene kultura i civilizacija, ali i onaj nama dobro poznati “švedski standard” o kojem sam slušao cijeli život.