Ovako za Informer sa prve borbene linije priča specijalista anesteziologije, reanimatologije i intenzivne terapije KCS dr Ranko Trailović (34). Ovaj hrabri čovjek prvo je spsavao živote u Klinici za pulmologiju KCS, a onda je nedavno prebačen da pomogne kolegama u KBC “Bežanijska kosa”.

Teška odluka
– Svaka smjena provedena u kovid centru je teška. Stanja pacijenata se mijenja iz minuta u minut i neko iz dobrog opšteg stanja veoma brzo stigne do respiratora i bori se za život. Nevjerovatno je šta sve može da se iznenada pojavi kod oboljelog i da u minutu promijeni tok bolesti. Koliko je sve ovo strašno potvrđuje i informacija da je najmlađi pacijent kojeg sam liječio na respiratoru imao samo 20 godina. Mi nastupamo kada pluća izgube svoju funkciju i kada dođe do ozbiljnog kliničkog stanja – započinje priču dr Trailović.

– Stavljanje pacijenata na respirator je najteža odluka. Stalno se preispitujete koji je pravi trenutak za priključivanje na respirator kako bi se pomoglo oboljelom. Vremenom se čovjek navikne, ali stalno ostaje ta briga da li si ispravno odlučio. Sve to ostavlja trag. Kada gubite nekog. To je za svakog ljekara ljudski, ali i profesionalni poraz. U ovoj epidemiji mnogi su izgubili život, a posebno je teško kad mlad čovjek umre – priča dr Trailović, a onda u dahu prepričava kako je zapravo raditi u “crvenoj zoni”.
– Sada, u julu, je neuporedivo fizički zahtevnije. Zamislite da ste strahovito žedni, pa taj osjećaj slobodno pomnožite sa 100. E, tako se osjećamo. Kada je napolju 35 stepeni, u šok sobi je, pored svih aparata i pacijenata, mnogo više. Klima-uređaji se ne koriste zbog potenciranja širenja virusa, a skafanderi su napravljeni od nepropusnog materijala. Dakle, mi smo u najlonskom džaku. Količina toplote koju tijelo proizvede je nevjerovatna. Mokri smo do gole kože, žedni i jedva dišemo – prepričava rad u intenzivnoj njezi dr Trailović.
Situacija opasnija
Na pitanje koliko se klinička slika kod zaraženih promijenila u odnosu na april i maj, kada je bio početak epidemije, on kaže:

– I za oboljele i za zdravstveni sistem, sada je teže. Klinička slika zaraženih je opasnija, jer se virus brže razvija, a terapija mnogo sporije djeluje. S druge strane, bolnice su pune, medicinski radnici su umoreni, pa je sve komplikovanije. Fizička iscrpljenost uz konstantno naprezanje i svakako stres, koji je ogroman. Ne kukamo. Samo to jeste tako.

Dr Ranko Trailović opisuje i kakav je osjećaj kada uspješno skinete pacijenta sa respiratora.

– Taj osjećaj je u stvari motor koji pokreće entuzijazam i to je izvor inspiracije i snage da radimo ovako zahtjevan posao. Naravno, odvajanje pacijenta od mehaničke ventilacije je i te kako komplikovana stvar. Kad napokon pacijenti progovore nakon mnogo dana, možete čuti razne priče. Neki se ničega ne sjećaju, neki misle da su sanjali, a neki su zapamtili sve. Uglavnom su prepuni zahvalnosti, vežu se za nas, vjeruju nam – ponosan je dr Trailović.