Taj sistem star više od 400 godina danas je pod zaštitom UNESCO.

Nije Keopsova. Nije ni bosanska u Visokom. Već slovenačka. Naime, i Slovenija se može pohvaliti svojim piramidama, ali one su ipak drugačije. Zovu se klavže. Nadimak su dobile zbog neobičnog izgleda, a služile su potpuno drugoj svrsi od „tipičnih“ piramida. Slovenačke piramide svoju su sudbinu uvijek vezivale za rijeku, drvo, rudnik i jedan poseban grad – Idriju, prenosi putnikofer.

Šta su zapravo klavže? To su vodene brane specifičnog izgleda, smještene na području pejzažnog parka Zgornja Idrijca. Njihova istorijska važnost je velika i predstavljaju jedan od najočuvanijih spomenika rudarske prošlosti Idrije. U ovom gradu nekada se nalazio jedan od najvećih rudnika žive na svijetu, danas uvršten na listu svjetske baštine pod zaštitom UNESCO. Klavže su nastale kako bi snabdijevale rudnik drvnom građom, a danas više ne obavljaju svoju nekadašnju funkciju – već su vrijedan podsjetnik na prošla vremena i ljudsku domišljatost.

Klavže su bile ključna infrastruktura za dopremanje drveta u idrijski rudnik. U rudniku su bile potrebne ogromne količine građe, što se i danas može vidjeti u Antonijevom rovu – jedinom preostalom dijelu rudnika otvorenom za turističke obilaske. Drvo se koristilo i za topljenje rude. Budući da nije bilo puteva, ovo je bio najjednostavniji i najpraktičniji način transporta do grada smještenog u kotlini. Klavže su se koristile sve do prve polovine 20. vijeka.

Prve klavže građene su od drveta, a kasnije od kamena. Najstarije drvene izgrađene su 1586. na rijeci Zali, a zatim 1595. na Idrijci, rijeci koja protiče kroz sam grad. Kasnije ih je zamijenio kamen – najveće su one na Idrijci iz 1772. godine, dugačke 41,4 metra i široke 10,8 metara. Za najljepše na širem području važe Putrihove klavže.

Iza klavži na Idrijci nalazio se kanal dug 800 metara, koji je mogao zadržati 249 hiljada kubika vode. Klavže su zadržavale vodu poput brane, a ispred njih slagalo se drvo spremno za transport. Kada bi se nakupila dovoljna količina vode, pomoću posebnog mehanizma otvarala su se dva velika vrata i bujica bi nosila pripremljena debla nizvodno. Na odredištu su ih zaustavljale ogromne „grablje“ duge 400 metara, koje su postojale sve do 1926.

Za rad klavži brinuli su se tzv. klavžarji. Oni su u slučaju greške ili nemara odgovarali sopstvenom imovinom, a bili su plaćeni jednako kao i rudari. Znanje o održavanju klavži prenosilo se s generacije na generaciju. Danas, pošto klavže odavno ne rade, to zanimanje više ne postoji.

Klavže su bile sastavni dio rudarskih operacija u Idriji, najstarijem rudarskom gradu u Sloveniji, koji je 2012. godine upisan na UNESCO listu svjetske baštine, zajedno s najvećim rudnikom žive u Španiji – Almadénom. Nekada je rudnik bio prava košnica, podzemni lavirint od čak 700 kilometara rovova, koji su išli do 400 metara u dubinu i 1.500 metara u širinu. Danas su zatrpani, osim Antonijevog rova, glavne atrakcije grada.

Svjedok rudarske prošlosti u gradu je i idrijski kamšt – ostatak ogromnog sistema vodenih pumpi koje su sezale do 283 metra u dubinu i ispumpavale vodu iz rudnika. Kamšt je zapravo vodeni točak prečnika 13,5 metara, najveći očuvani u Evropi.

A za kraj – kako smo počeli s piramidama, tako i završavamo. Iz idrijskog rudnika izvučeno je toliko cinabaritne rude da bi bila dovoljna za izgradnju jedne i po Keopsove piramide i čak dva olimpijska bazena žive.