FOTO: novosti.rs

Niko, nikad neće tako vjerno svjedočiti o grobovima junaka koji su svoj život položili za čast i slobodu otadžbine.

O Zejtinliku na kome počiva osam hiljada stradalih u jurišu prema rodnim domovima u kojima su ih čekala djeca, majke, očevi i nevjeste. Niko, nikad kao on, sa takvom posvećenošću, ljubavlju i snažnim porukama kojima je više od šest decenija dočekivao i ispraćao potomke slavnih divizija koji su pohodili ovo sveto počivalište.
 
Ovde, on, Đorđe Mihailović, vitez, legenda, učitelj i čuvar uspomena usnulih srpskih pukova koji su, kako je govorio, nadvisili sve nas, vraćao je sećanje na nenadmašno junaštvo Srba u završnici Velikog rata, koji su Posle albanske golgote, oporavka na Krfu, poput feniksa poletili u slobodu Srbije.

U uniformi srpskog vojnika, pod šajkačom koju je s ponosom nosio i zavjetovao suprugu Svetlanu i ćerku da s njom, kad krene "na onaj svijet", i otputuje u vječnost. I, tom trenutku, nažalost, došlo je vrijeme. Preminuo je naš deda Đorđe, pred zalazak sunca, prije dva dana, kada su šumili visoki čempresi, sa Svete gore presađeni, uz humke Zejtinlika, koga je njegovao.
 
Žalost za ovom neponovljivom legendom, hodajućom enciklopedijom naše slavne istorije, nemjerljiva je u svakom srpskom domu koji je u svoje trajanje upisao uspomene na pretke čije su kosti ostale na poljima i vrletima Solunskog fronta. U srcu svakoga koji ga je, na Zejtinliku, porukama uselio u sjećanje. Onim porukama i stihovima koje je do poslednjeg daha ispovjedao.

- Deco, srpska, ne zaboravite svoje slavne pretke. Učite od njih kako se brani sloboda i otadžbina. I kad ja ne budem ovde, vi dolazite. Kosti vaših djedova i pradjedova vas pozivaju.
 
Preminuo je u svojoj kući, po sopstvenoj želji. Među srpskim ordenjem, među darovima koji su mu stizali iz cijelog svijeta gdje ima Srba. Stizali su ti darovi, posebno od dana kada više zbog godina i bolesti nije mogao da se spusti do Zejtinlika. Utjeha mu je bila da sa prozora svoga doma, koji je upravo odabrao da sa uzvišice u pogledu ima Zejtinlik. Tako mu je počinjalo jutro. Tako mu se završavao dan. I, tada mu je bilo lakše. A najradosniji je bio kada je primio srpski pasoš. On je toliko volio Srbiju da je od radosti zaplakao.
 
Kazao je: Sad mogu da umrem.
 
Zavjetovao suprugu Svetlanu i ćerku da sa šajkačom krene "na onaj svijet"

Njegova supruga Svetlana, s kojom je proveo više od pola vijeka u srećnom braku, razumjela ga je. Život Đorđa Mihailovića koji se vezao za humke srpskih junaka, zavjet je njegovih predaka, deda Save i oca Đure, čuvara Zejtinlika. Đorđe je preuzeo tu zastavu. U sjećanje je upisao zavjet oca: "Dok držiš zastavu, drži i ona tebe".
 
- Tri godine unazad njemu se zdravlje pogoršavalo, ali on nije želio da se pomiri sa životom bez Zejtinlika. Zato je i odabrao ovo mjesto u kome je naš dom, odakle je mogao da mu u oku bude Zejtinlik - priča nam Svetlana (Grkinja Fotini, kojoj je Đorđe, kad ju je oženio, dao srpsko ime)...
 
Priča nam da mu je poslednjih dana bilo vrlo loše, gotovo izvjesno da se gasi.
 
- Nije želio u bolnicu. Ćerka, naše dvije unuke i ja, nismo uspjele da ga ubijedimo da će mu bolničko liječenje pomoći - ispričala nam je supruga deda Đorđa.
 
Tako, u svojoj kući, na uzvišici iznad Zejtinlika u kome je odabrao da mu bude humka, poslednjim pogledom oprostio se sa usnulim junačkim pukovima nad kojima je bdeo više od šest decenija.
 
Sahrana uz vojne počasti

Sahrana deda Đorđa, kako "Novosti" saznaju, vjerovatno će biti u četvrtak 6. jula. Iz Soluna, su nam najavili da će ispraćaj legendarnog čuvara Zejtinlika, poštovanog među Srbima i cijenjenog među Grcima, biti uz vojničke počasti i prisustvo delegacija obje zemlje.
Pratite InfoBijeljina.com putem Android i IOS aplikacije, te društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Tagovi

Vaš komentar


Komentari ( 0 )