Godina dana poslije u Codognu, prvom velikom evropskom žarištu epidemije
Izvor: N1
×
0
Podijeli
FOTO: Miguel MEDINA / AFP
Na ulazu u groblje četiri robusna stuba i natpis "Uskrsnuće" na latinskom jeziku ničim ne odaju razoran učinak pandemije koja je prije godinu dana u gradiću Codognu na sjeveru Italije otvorila prvo veliko evropsko žarište covida-19.
Međutim, nešto dalje od klečećih anđela i ukrašenih grobnica, noviji blok jednostavnih granitnih grobova svjedoči o posljedicama tada zastrašujućeg novog virusa koji je pohod Evropom počeo u tom skromnom sjevernotalijanskom gradu.
Nedjelja je u Codognu označila godinu dana od prvog potvrđenog slučaja lokalne transmisije covida-19 u Italiji i ubrzo je postao prvo veliko žarište u Evropi.
Virus se proširio pokrajinom Lombardijom učinivši Italiju novim epicentrom globalne pandemije covida-19 koja je do danas odnijela više od dva miliona života, od čega gotovo 100.000 u Italiji.
Ispod ugraviranih imena ispisani su datumi koji svjedoče o učestalosti smrti.
“U dva mjeseca, broj umrlih izjednačio se s brojkom koju uobičajeno imamo u godinu dana”, kaže Roberto Codazzi (58), zamjenik direktora groblja.
Krivulja oboljelih počela je rasti odmah nakon petka, 21. februara kada je muškarac u dobi od 38 godina identificiran kao “prvi pacijent” pošto ga je u gradskoj bolnici doktor testirao na koronavirus.
Već u subotu, tijela su bila spremna za sahranu.
Danas se u Codognu, gradiću od 15.000 ljudi, razgovori o covidu-19 odnose uglavnom na ugašene djelatnosti, na dospjele rate za plaćanje i ne zna se već koje po redu ograničenje kojima se ometa normalan život.
No malo je onih koji pri zvuku sirene vozila hitne pomoći ne osjete zebnju u srcu.
Emy Cavalli, vlasnica u trećoj generaciji Central Bara na glavnom trgu, prisjeća se prvih dana zatvaranja koje su vlasti proglasile za Codogno i deset drugih sjevernih opština nakon identificiranja prvog slučaja, a odmah zatim slijedile su dvije potvrđene smrti od covida u Italiji.
Jedna od njih bila je 77-godišnja žena iz okoline Codogna. “Sjećam se kako je tiho sve bilo”, a tu tišinu svakih tri minute proparao bi zvuk sirene i tada bismo se pitali ‘Ko je sljedeći?!, kaže Cavalli.
U mjesec dana broj umrlih se utrostručio. U martu je u Codognu bilo 154 umrlih u poređenju s 49 u istom razdoblju prije godine dana, kaže gradonačelnik Francesco Passerini.
“Nisu stizali”, kaže Passerini o radnicima gradskih groblja kojima je na kraju u pomoć priskočila jedinica civilne zaštite.
Kovčezi sa tijelima za sahranu bili su pohranjeni u crkvi, a groblje je bilo zatvoreno ja javnost i posmrtnice su bile štampane bez datuma sahrane kako bi se odvratili bliski da dođu ispratiti umrle.
Pri dopremanju kovčega Codazzi je često u šoku uzviknuo “Oh ne, pa ja ga znam. Vidio sam ga prije nedjelju dana”.
Porodični ljekar Andrea Lozzi radio je danju i noću nastojeći zbrinuti ljude tako da nikad ne dođu do bolnice odakle se prečesto oni koji su ušli nisu vraćali.
Danas Lozzijevo ime stanovnici spominju s poštovanjem zbog njegovog neumornog rada, no on odbija davati intervjue te je agenciji AFP rekao i zašto: “Raditi treba rukama ono što znaš, ne ustima”.
No Lozzi ima svoju stranicu na Facebooku – mješavinu lijekarskih savjeta, ali i sasvim običnih obavještenja i ta stranica svojesvrstan je dnevnik koji otkriva kako je Codogno uspio postupno osloboditi se pandemijskog pritiska.
“KAKVO ZADOVOLJSTVO! Danas sam konačno četvero mojih pacijenata mogao reći ‘OK uspjeli ste, izliječeni ste!” , napisao je Lozzi 11. marta pošto ih je sedmicama obilazio u kućnim posjetima. Mjesec dana nakon prvog potvrđenog slučaja napisao je “Ne znam koliko ćemo daleko morati ići, ali znam da ćemo uspjeti!”.
Četiri dana poslije, Lozzi je napisao kako vjeruje da je virus počeo slabiti u Codognu.