Putuju hiljadu kilometara i ulažu hiljade evra kako bi radili ovde. Neki planiraju ostati duže, drugi čekaju da se negdje drugdje pojavi bolje plaćen posao ili dođe vrijeme za povratak.

 

“Kad sam došao iz Indije u Hrvatsku, platio sam 6.000 evra za radnu dozvolu. Dakle, imam kredit. Sada šaljem novac svojoj majci. Oni će otplatiti kredite”, rekao je Indijac Sandeep D'souza.

 

Još veći kredit podigao je Niroy Pokhrel iz Nepala koji je u Hrvatskoj od prošle godine i radi u samoborskoj građevinskoj kompaniji sa još 10 sunarodnika.

 

“Kad sam došao 2022, još je vrijedila kuna. Tako da moram platiti oko 50.000 kuna. Oko 7.000 evra sam uzeo na zajam, platio agenciji i došao ovamo”, otkriva Niroy.

 

Kad je Nazrin Timmapur prvi put došla prije šest godina, kako bi platila 2.500 evra indijskoj agenciji, samohrana majka s troje djece, bez prihoda, založila je svoje zlato.

 

“Založila sam zlato u banku. Uzela sam kredit od banke i dala taj novac agentu i nakon što sam došla ovde, 6 mjeseci sam svaki mjesec slala novac banci i pokrila dug”, priča Nazrin.

 

Mnogo novca svaki mjesec šalje kući jer ondje ima dvoje djece kojima plaća školovanje.

 

“Svaki mjesec njima šaljem svoju platu, a ovdje trošimo platu moje kćeri”, otkriva.

 

Novac za porodicu novac je za budućnost. O sebi ne razmišlja, posebno sad kad je kći s njom i zajedno rade. Smještaj koji plaća poljoprivredna kompanija napustila je zbog gužve, živi u privatnoj kući vrlo skromno. S jednom platom mora platiti i stan i hranu.

 

“I hranu, da. Da, i kupovinu, možda 100 ili 200 evra ostane za nas. To je dovoljno za nas jer smo zajedno, dvije osobe, ja i moja kći. Ona ne jede mnogo. Takav je život. Moramo izdržati”, poručila je Nazrin.

 

Nazrin najviše nedostaju njezina djeca. Radila je u Hrvatskoj, pa otišla u Kuvajt i bila dadilja, ponovno se vratila u Hrvatsku. Fizički rad u kompaniji za proizvodnju rajčica, ustajanje u pola 4 nije važno, kaže, sve je to za njenu porodicu. Njena kći Muskan Timmapur Hrvatsku ne vidi samo kao mjesto zarade, za nju je Hrvatska mnogo više.

 

“U Indiji imamo previše ograničenja i pravila jer žene ne mogu izlaziti, djevojke ne mogu razgovarati s muškarcima i ne mogu ništa učiniti same. U Hrvatskoj imam slobodu i mogu raditi bilo šta, razgovarati s nekim momcima ili negdje ići, uživati, kao prijatelj, razgovarati, ići bilo gdje. Sloboda je kad mogu provoditi svoje vrijeme kako želim”, ističe Muskan.

 

“Da, dobro mi je. Ovdje ću stanovati. Mogu dovesti i svoju sestru i ona može učiti ovdje. Da obje živimo ovdje. Nakon toga mogu zvati brata i on može učiti ili nešto raditi ovdje. Oni mogu učiniti bilo šta. Ja nisam studirala ništa. Ali oni studiraju. Moraju biti nešto u životu. I sve to jer moramo spriječiti mamu da dalje radi. Sad se možda mora odmoriti. Radićemo umjesto nje”, poručila je Muskan.

 

Filipinci Jaypee Jagorin i majka Jean Cortes rade u proizvodnji poslednje dvije godine. I željeli bi u Hrvatskoj ostati.

 

“Pa, to je to. Ovo je moj san. Prijavio sam se jer je plata visoka, eto zašto. Onda sam vidio ljude ovdje. Dobri, prijateljski nastrojeni. Ne znam, možda ću tražiti boravište ovdje zbog moje kćeri. Ovdje je rođena. U Hrvatskoj”, priča Jaypee.

 

Kaže kako bi želio da mu kći živi u Hrvatskoj.

 

“Jer znate, isto je na Filipinima kao i ovdje, ali velika plata. 800 evra je moja plata, ponekad pošaljem 300 evra na Filipine”, kaže Jaypee i dodaje da je 500 evra dovoljno za njegovu malu porodicu. Filipinac Melchor Lundag rekao je kako Filipinci žive od riže, a Hrvatsku smatra mirnom zemljom.

 

“Ovdje sam samo zbog moje porodice, tako da 70 % svoje plate šaljem njima”, rekao je.